U blizini Samobora postoji grad koji je cijeli projektiran za kokoši! Ima aveniju, rodilište, vrtić i međunarodni fakultet

Uskoro će se navršiti deset godina otkako sam prvi put posjetila Rakov Potok, malo mjesto nedaleko od Samobora, gdje je tada nastajao projekt Kokošvaroš. Dobro se sjećam prvog susreta s njime, tada samo na papiru, kada me zaintrigirala ideja da kokoši dobiju svoje pravo malo naselje, s vlastitim ulicama, trgovima, ustanovama, pa čak i grbom i zastavom. Nedugo nakon toga imala sam priliku s ekipom iz arhitektonskog ureda SKROZ vidjeti kako su, zajedno s investitorom Željkom Franjom, tu zamisao proveli u djelo.

Ono što me tada najviše dojmilo bila je dosljednost s kojom su razradili cijeli koncept, od urbanističke organizacije naselja do najsitnijih detalja njegova identiteta. Kako se bliži deseta godišnjica Kokošvaroši, učinilo mi se da je pravo vrijeme ponovno se vratiti projektu koji je svojedobno izazvao veliku pozornost i pokazao koliko prostora za kreativnost postoji čak i u tako jednostavnom zadatku kao što je projektiranje kokošinjca.

Zanimljivo je da je cijela priča započela jednim razgovorom s djecom vrtićke dobi. Naime, Željko Franja shvatio je da neka od njih uopće ne znaju kako nastaju jaja, iako odrastaju u ruralnoj sredini. To ga je potaknulo na razmišljanje o farmi koja bi, uz ekološki uzgoj peradi, imala i edukativnu ulogu te djeci približila život na selu i proizvodnju hrane. Ideju je povjerio arhitektima ureda SKROZ, a rezultat je bio projekt koji je funkcionalne zahtjeve uzgoja peradi povezao s urbanističkim konceptom koji se rijetko viđa za ovakve projekte.

Na zemljištu u Rakovom Potoku tako je 2017. godine nastalo naselje s različitim tipovima nastambi, javnim prostorima i jasno organiziranim komunikacijama. Središnjim dijelom prolazi ulica namijenjena posjetiteljima, dok su okolne zone rezervirane za život peradi. Nastambe su prilagođene različitim stanovnicima, od nesilica do kvočki s pilićima, a arhitekti su pritom morali zadovoljiti i stroge propise ekološkog uzgoja. Koristili su jednostavne materijale poput jelovih dasaka i žičane mreže, dok su oblikovanje i raspored pojedinih kućica proizlazili iz navika njihovih stanovnica, uključujući položaj prečki za spavanje i pristup gnijezdima.

Posebno zabavljaju te privlače pažnju i nazivi pojedinih dijelova ovog kokošjeg grada. Njegove stanovnice imaju Aveniju kukuruza, Trg Zlatne koke i Trg Prvog jajeta, a ondje su i Koka-rodilište, Pileći vrtić, međunarodni Kokakoledž te trgovina Chick Boutique. Tu je i spomenik Mami Koki, a kao i svaki ozbiljan grad, Kokošvaroš ima svoj grb, zastavu, kućne brojeve i sustav signalizacije. Za vizualni identitet zaslužan je Kreativni studio Maše Vukmanović, u kojem je na projektu radio i dizajner Teo Drempetić Čonkić.

Upravo je ta razrađenost cijelog koncepta ono što mi je ostalo najupečatljivije. Arhitekti su naizgled jednostavnom zadatku pristupili s jednakom ozbiljnošću kao i bilo kojem drugom urbanističkom projektu, vodeći računa o funkcionalnosti, organizaciji prostora i identitetu naselja. Istodobno su si dopustili dovoljno slobode i humora da cijeloj priči daju karakter, a pritom nisu zanemarili osnovnu namjenu farme.

Nije trebalo proći puno vremena da Kokošvaroš privuče golemu pozornost. Nakon prvih medijskih objava krenula je prava pomama, o projektu su pisali domaći i strani mediji, završio je na televiziji, a poslije je dobio i vlastitu izložbu u zagrebačkoj Galeriji Bernardo Bernardi. Moram priznati da me takav razvoj događaja nije osobito iznenadio. Još pri prvom susretu s projektom bilo mi je jasno da će ovako nešto teško proći nezapaženo.

Uslijedile su i nagrade. Kokošvaroš je osvojila nagradu Hrvatskog dizajnerskog društva za cjeloviti projekt odnosno proizvod, priznanje na Salonu arhitekture u Novom Sadu te nagradu FRESH+BOLD na Sarajevskim danima arhitekture. Važno je napomenuti da uspjeh projekta svakako nije slučajan. Iza njega stoji iznimna ekipa arhitekata, koja se tijekom godina afirmirala nizom zapaženih i nagrađivanih ostvarenja koja pomiču granice uobičajenog promišljanja arhitekture. Kokošvaroš je samo jedan od primjera njihove sposobnosti da i naizgled jednostavnom zadatku pristupe s jednakom dozom stručnosti, kreativnosti i autorske slobode.

Kada danas razmišljam o tom posjetu, veseli me činjenica da sam imala priliku upoznati projekt prije nego što je postao medijski fenomen. Od tada sam vidjela mnogo impresivnih kuća i arhitektonskih ostvarenja, ali Kokošvaroš je ostala među onima kojih se rado sjećam. Možda upravo zbog neopterećenog pristupa, duhovitosti i kreativnosti, koji ponekad nedostaju mnogo ambicioznijim projektima.

Iako je od nastanka Kokošvaroši prošlo već mnogo godina, vjerujem da ovaj projekt i danas treba izazvati jednaku pozornost. Možda čak i veću, s obzirom na to koliko smo se u međuvremenu udaljili od jednostavnog seoskog života koji je, među ostalim, bio i povod za njegov nastanak. A pomisao da bi upravo jedan kokošji grad mogao djecu potaknuti da se zainteresiraju za prirodu, životinje i svijet oko sebe, čini mi se sasvim dobrim razlogom da Kokošvaroš ponovno dobije svojih pet minuta slave.