Marko godinama pokušava spasiti zaboravljeni otočić na Kvarneru. Borba s birokracijom ga nije zaustavila

Nakon razgovora s Markom bilo mi se jako teško oteti jednoj misli, a to je „udobnost“ današnjeg svijeta. Čini mi se da smo se toliko naviknuli na to da nam je sve pruženo na dlanu da nam je postalo teško prihvatiti i najmanju neizvjesnost. Volimo imati stvari pod kontrolom i vjerovati da će se sve odvijati onako kako smo zamislili. I možda je baš zato danas teško razumjeti život kakav se nekada vodio na našim otocima, gdje su more i vjetar imali posljednju riječ, a za stvari koje danas uzimamo zdravo za gotovo trebalo je puno više strpljenja i odricanja. Koliko god danas voljeli romantizirati otočki život, stvarnost je često sasvim drugačija. Zato me fasciniraju ljudi koji svoje vrijeme, novac i energiju odluče uložiti upravo u takva mjesta, posebno kada je riječ o malim, izoliranim otocima na kojima i najjednostavniji poslovi mogu postati ozbiljan pothvat.

Jedan od tih ljudi je Marko Sandalić, pomorac i poduzetnik s Raba, koji već godinama pokušava obnoviti Trstenik, mali otok u Kvarneriću. Njegova je želja da se zapušteni maslinici ponovno obrađuju, da se urede pristaništa i staze, sačuva ono što je ostalo od otočne povijesti i stvore uvjeti da ljudi imaju razlog ponovno dolaziti. Međutim, ono što je započelo kao ambiciozna ideja s vremenom se pretvorilo u prilično iscrpljujuću borbu s administracijom, financijama i nizom prepreka koje je teško predvidjeti dok se s njima osobno ne suočite.

Trstenik se nalazi istočno od Cresa, a na njegovih tridesetak hektara nikada se nije razvilo klasično otočno naselje. Ipak, taj mali komad kopna ima bogatu povijest. Na njemu se nalaze stari maslinici, ostaci suhozida, dvije male lučice i svjetionik izgrađen 1873. godine, uz koji su nekada živjeli svjetioničari sa svojim obiteljima. Danas je otok bez stalnih stanovnika, lučice su zapuštene, većina maslinika je zarasla, a nekadašnja svjetioničarska kuća polako propada.

Marka, međutim, ova situacija nije obeshrabrila. Kako nam kaže u razgovoru, Trstenik poznaje iz vremena kada je ondje kao dječak dolazio s ocem. Odlazili su u ribolov, brali šparoge i provodili vrijeme na otoku koji mu je oduvijek bio posebno drag.

Ta povezanost s otokom nastavila se i u odrasloj dobi, a godinama poslije odlučio je pokušati nešto konkretnije napraviti za otok. Njegova tvrtka uzela je poljoprivredno zemljište u zakup od Krčke biskupije, registrirao je OPG i počeo razvijati plan obnove. Pritom ga, kako objašnjava, nije zanimalo pretvaranje Trstenika u još jednu klasičnu turističku destinaciju sa smještajem u svjetioniku.

„Moja je ideja bila vratiti otok onome što je nekada bio. Želio sam urediti maslinike, napraviti pješačku stazu kojom bi ljudi mogli obići otok, postaviti klupice i obnoviti kuću koja bi bila svojevrstan muzej povijesti Trstenika. Posjetitelji bi mogli obići spomenik djeci stradaloj u pomorskoj tragediji 1962. godine, a na kraju kušati maslinovo ulje, pojesti malo ribe i popiti čašu vina“, objašnjava Marko.

U svojoj borbi za Trstenik posebno ga je zaintrigirao život nekadašnjih svjetioničarskih obitelji, a jedna od njegovih želja bila je pronaći njihove dnevnike. U njima su svjetioničari svakodnevno bilježili događaje, vremenske prilike i sve što je obilježavalo njihov život. „Kada bismo uspjeli pronaći te zapise, to bi bilo neprocjenjivo blago. Mogli bismo saznati kako su ljudi živjeli i što se sve ondje događalo“, govori.

Koliko je nekadašnji život na Trsteniku bio promišljeno organiziran i kako još uvijek postoji dobar temelj za ponovni razvoj, uvjerio se i ovoga ljeta, kada je čistio staru svjetioničarsku kuću. „Ondje postoji bunar povezan s cisternom u koju se slijeva kišnica s krova. Izvadili smo nekoliko kanti vode koja je izgledala vrlo čisto, iako je nismo testirali. Čak su i stari zahodi još uvijek ondje i funkcioniraju. Netko je to fantastično osmislio. To bi se sve dalo iskoristiti, ali nažalost danas sve propada.“

Upravo je propadanje postojeće infrastrukture jedan od razloga zbog kojih je Marko, zajedno s Udrugom pomorskih kapetana, pokušao pokrenuti sanaciju otočnih lučica. Međutim, tu su počeli problemi koji ga prate već godinama. Marko nam objašnjava da Trstenik prostornoplanski pripada Malom Lošinju, a katastarski Rabu. Za održavanje pomorskog dobra nadležna je lokalna samouprava, dok je svjetioničarska kuća u nadležnosti Plovputa. Takva podjela znači samo jedno: da Marko, unatoč želji i uloženom novcu, mnoge stvari ne može pokrenuti samostalno.

„Napravili smo kompletan projekt sanacije lučice prema Cresu. Izradili smo geodetski elaborat, riješili zemljišnoknjižnu dokumentaciju i potrošili nekoliko tisuća eura. Praktički smo lokalnoj samoupravi pripremili sve što joj je trebalo za prijavu na natječaj. Tri godine pokušavali smo nešto napraviti, ali sredstva još uvijek nisu dobivena“, govori.

Ni s poljoprivredom nije imao više sreće. Pokušavao je dobiti poticaje za obnovu suhozida i ostvariti pravo na plavi dizel kako bi barem smanjio troškove odlazaka na otok, no svaki je pokušaj donosio nove administrativne prepreke i čekanja. Kaže da su ga posebno obeshrabrili rokovi zbog kojih je na pojedine natječaje morao čekati i po godinu dana. A čak i kada bi se administrativne prepreke riješile, obnova Trstenika ostala bi financijski i logistički iznimno zahtjevan projekt. Na otoku nema vodovoda, električne energije ni odgovarajuće infrastrukture, a svaki građevinski zahvat podrazumijeva dopremanje materijala brodom.

„Sama obnova ruševne kuće koštala bi najmanje 400.000 eura. Treba riješiti vodu, struju, kanalizaciju, sanitarije, postaviti solarne panele. Svaku vreću cementa morate dopremiti brodom i ručno prenijeti. Nemate stazu kojom možete dovesti stroj, nemate ga gdje iskrcati. A onda dođu bura, jugo ili nevera i ne možete ni doći ni otići s otoka“, objašnjava.

„Kada smo počinjali, imao sam velike ambicije. Ali kada shvatite koliko je novca, vremena i energije potrebno da biste bilo što napravili, počnete drukčije razmišljati. Ja sam poduzetnik, cijeli život bavim se tim poslom, ali nisam siguran ima li smisla ulagati tolika sredstva u nešto za što ne znate hoće li vam išta donijeti. Zasad nisam napravio onoliko koliko sam želio. To je realnost“, priznaje Sandalić.

Zbog toga danas razmišlja i o mogućnosti uključivanja drugih investitora. Kaže da mu je Krčka biskupija već spominjala interes financijski snažnijeg ulagača, a on je otvoren za partnerstvo koje bi omogućilo nastavak projekta. Dio posla već je napravljen, OPG je registriran, tvrtka ima zemljište u zakupu, brodove i poslovne prostore na Rabu. Ipak, zasad se ništa konkretno nije promijenilo.

Dok se stvari ne pomaknu, Marko na Trstenik odlazi kad god može. Ponekad ondje provede cijeli vikend, prespava dvije noći, nabere kupine, ulovi nekoliko riba i uživa u maslinovu ulju koje su sami proizveli. Priznaje da je s vremenom počeo razmišljati kako je možda upravo to najljepši dio cijele priče. Ipak, teško mu je pomiriti se s činjenicom da otok kojem je posvetio toliko vremena i dalje biva zanemaren.

„Nisam odustao. Svaki dan mi je otok u mislima. Razmišljam o maslinama i svemu što bih želio napraviti. Svaki slobodan trenutak koristim da odem dolje. Od toga neću odustati, to je definitivno. A sada kako, što, gdje i kada, teško mi je reći“, priznaje Marko.

Možda je upravo to i najteži dio cijele priče. Znati koliko je prepreka pred tobom, biti svjestan da je ponekad puno jednostavnije odustati, a ipak se nastaviti vraćati. Marko na Trstenik danas dolazi s drukčijim planovima nego kada je kao dječak s ocem odlazio u ribolov, ali jedno se očito nije promijenilo. Taj mali otok još uvijek ima posebno mjesto u njegovu životu.