U dvorani u kojoj su rudari nekoć dogovarali štrajkove nalazi se jedna od najzanimljivijih hrvatskih knjižnica. Za tu prenamjenu arhitekti su dobili nagrade

Prilično je zanimljivo kad razmislite koliko se povijesti zapravo može sačuvati unutar četiri zida, čak i kada se njihova namjena potpuno promijeni. U jednoj su se dvorani u Labinu nekada dijelile rudarske plaće, održavali sastanci i dizali štrajkovi. Danas se ondje posuđuju knjige, čitaju novine i održavaju književna događanja. Generacije rudara koje su prolazile tim prostorom vjerojatno bi se prilično iznenadile njegovim današnjim izgledom, ali ipak vjerujem da bi prepoznale mnogo toga. Arhitekti su se, naime, pobrinuli da tragovi njihove prošlosti ostanu sačuvani, a nekadašnjem industrijskom prostoru dali su potpuno novu namjenu. Rezultat je jedna od arhitektonski najzanimljivijih knjižnica u Hrvatskoj, iza koje stoji priča o rudnicima, radničkoj povijesti i prilično hrabroj odluci da se napuštena industrijska baština vrati u svakodnevni život grada.

Povijest Labina teško je odvojiti od rudnika, koji je desetljećima određivao život ovog istarskog grada, njegov razvoj, ali i sudbine brojnih obitelji. Rudarenje je ovdje bilo mnogo više od zanimanja, o čemu i danas svjedoče brojne građevine koje su ostale nakon zatvaranja rudnika. Među njima je i nekadašnje “Velike zgrade” istarskih ugljenokopa Raša, dio rudarsko-industrijskog kompleksa Pijacal, građenog između 1938. i 1942. godine. Kada je rudarska proizvodnja krajem osamdesetih počela odlaziti u povijest, pred gradom se otvorilo prilično zahtjevno pitanje. Što učiniti s golemim industrijskim prostorima koji su izgubili svoju namjenu, ali su istovremeno bili jedni od najvažnijih svjedoka njegove prošlosti?

Srećom, u Labinu su odlučili da takva povijest zaslužuje nešto bolje od polaganog propadanja. Početkom 2000-ih rodila se ideja da se nekadašnji rudarski kompleks postupno pretvori u mjesto okupljanja, kulture i novih gradskih sadržaja. Prvi veliki korak bila je prenamjena Mramorne dvorane i dijela Velikog kupatila u gradsku knjižnicu, zadatak kojega se prihvatio arhitektonski ured SKROZ. Rezultat je predstavljen 2013. godine, a ubrzo su stigle i dvije prestižne arhitektonske nagrade, Vladimir Nazor i Bernardo Bernardi.

Središte nove knjižnice čini spoemnuta nekadašnja Mramorna dvorana, reprezentativni prostor u kojem su rudari primali plaće i organizirali štrajkove. Arhitekti su odlučili sačuvati njezin izvorni karakter, uključujući mramorne zidne obloge po kojima je dobila ime. Kako bi taj materijal ostao u prvom planu, novi su elementi izvedeni u bijeloj i drugim svijetlim nijansama. Police, namještaj i pod stvaraju smirenu pozadinu, a prostranost i prirodna osvijetljenost dvorane dolaze do izražaja.

Međutim, ostatak interijera donosi sasvim drukčiju atmosferu. Iz svijetle, monumentalne dvorane prelazi se u tamni ulazni prostor, čiji crni zidovi podsjećaju na ugljen i podzemni svijet rudara. Kontrast je namjerno naglašen, a upravo se u tom dijelu nalaze neki od najzanimljivijih sačuvanih tragova nekadašnje namjene zgrade. Zelene keramičke pločice iz rudarskog kupatila zadržane su kao ornament na tamnim zidovima, dok su dijelovi starih instalacija i konstrukcije ostali vidljivi. Tako je nekadašnja industrijska oprema dobila novu ulogu u interijeru, bez potrebe da se njezina povijest dodatno objašnjava ukrasima ili imitacijama.

Posebnu pozornost zaslužuje prostorija nazvana „Memorija rudarstva”, smještena na nekadašnjem prolazu prema rudarskom kupatilu. Od ostatka prostora odvojena je gustom gumenom zavjesom, a njezina je unutrašnjost zamišljena kao svojevrsni susret s prošlošću. Na vodenom zaslonu projiciraju se arhivske snimke iz života labinskih rudara, podsjećajući na ljude kojima je cijeli ovaj kompleks nekoć pripadao. Rješenje je iznimno domišljato, posebno zato što se suvremena tehnologija koristi za predstavljanje povijesti koja je duboko povezana s fizičkim radom, rudarskom opremom i podzemljem.

Najveći građevinski zahvat bila je ugradnja dodatne etaže, koju su arhitekti oblikovali kao zaseban čelični volumen s metalnom konstrukcijom te limenim podom i stropom. Njegova se suvremenost namjerno razlikuje od stare građevine, pa se jasno može iščitati što je izvorno, a što je dodano tijekom prenamjene. Takav pristup omogućio je smještaj novih sadržaja, a da se pritom sačuvao izvorni karakter prostora. Danas knjižnica, uz odjele za djecu i odrasle, uključuje i prostore za mlade, multimediju, zavičajnu zbirku te različita kulturna i edukativna događanja.

Obnova knjižnice bila je tek prvi korak u mnogo ambicioznijoj zamisli da se nekadašnji rudarski kompleks Pijacal postupno vrati u život. A čini se da Labin od te ideje nije odustao. Naime, u rujnu ove godine potpisan je ugovor o financiranju obnove nekadašnjeg Velikog kupatila, koje bi trebalo postati suvremeni centar kreativnih i digitalnih industrija. Tako bi prostor u kojem su se nekada rudari pripremali za odlazak pod zemlju u budućnosti mogao postati mjesto na kojem će raditi neke sasvim nove generacije, s potpuno drukčijim zanimanjima.

Obnova starih industrijskih građevina često je zahtjevan i nepredvidiv posao, ali rezultati mogu biti iznimno zanimljivi. Pogotovo kada se uspije sačuvati njihova povijest, a istovremeno stvoriti prostor koji odgovara potrebama suvremenog života. Gradska knjižnica Labin pokazuje koliko se potencijala krije u napuštenoj industrijskoj baštini i koliko je važno razmišljati o njezinoj budućnosti. U Hrvatskoj takvih prostora zasigurno ima još mnogo, a bilo bi lijepo kada bi barem dio njih doživio sličnu sudbinu.