Danas crkvena zvona prestaju zvoniti i “odlaze u Rim”! Nakon večernje mise započinje tišina koja ima posebno mjesto u kršćanskoj tradiciji

Danas zvona diljem svijeta prestaju zvoniti i “odlaze u Rim”. Taj stari izraz, koji se i danas može čuti u mnogim krajevima Hrvatske i Europe, dio je duboko ukorijenjene tradicije koja obilježava Veliki četvrtak, jedan od najvećih dana u kršćanskom kalendaru. Iza tog običaja krije se zanimljiva simbolika. Naime, nakon večernje mise na Veliki četvrtak, zvona i orgulje prestaju svirati, a crkve ulaze u posebno razdoblje sabranosti i tišine koje traje sve do Uskrsnog bdijenja. Umjesto zvonjave, u nekim krajevima oglašavaju se drvena klepetala i čegrtaljke, čiji zvuk podsjeća na događaje koji slijede i uvodi vjernike u ozračje Velikog petka.

Veliki četvrtak označava početak Vazmenog trodnevlja, najsvetijeg razdoblja u kršćanskom kalendaru. To je dan kada se vjernici diljem svijeta prisjećaju Posljednje večere, ustanovljenja Euharistije i svećeničkog reda, ali i trenutak kada tišina progovara snažnije od riječi. Miris tamjana, sjene svijeća i duboka kontemplacija prate ovaj poseban dan koji najavljuje Veliki petak i Uskrs.

Prema Evanđelju po Luki i Ivanu, Veliki četvrtak je dan kada je Isus s učenicima blagovao Posljednju večeru, ustanovio Euharistiju i utemeljio svećenički red. Pranjem nogu učenicima, simbolično je pokazao što znači služenje i ljubav, temeljne vrijednosti koje bi trebale voditi svakog vjernika.

Upravo zbog tog čina, u mnogim crkvama diljem svijeta svećenici na ovaj dan peru noge vjernicima. Taj obred poznat kao Mandatum (lat. nova zapovijed) i danas živi, od katedrala u Rimu do malih župnih crkvi u Dalmaciji, Lici ili Istri.

Veliki četvrtak poseban je i po tome što su toga dana, prema kršćanskoj predaji, ustanovljena dva ključna sakramenta Katoličke Crkve: Euharistija i svećenički red. Tijekom Posljednje večere, Isus je rekao: “Ovo je moje tijelo… Ovo činite meni na spomen,” čime je vjernicima ostavio trajni znak svoje prisutnosti. Ove riječi danas čine središnji dio svake mise. Istodobno, pozivom učenicima da nastave njegovo poslanje, Isus je postavio temelj svećeničke službe.

U Hrvatskoj nakon mise crkvena zvona utihnu i simbolički „odlaze u Rim“, kako kaže stari narodni izraz. Zvona i orgulje više ne sviraju sve do Uskrsnog bdijenja, a njihovu tišinu zamjenjuju češljevi, klepetala i drvena zvona, osobito u kontinentalnim krajevima. Djeca prolaze selima i stvaraju buku, koja podsjeća na Isusovu patnju i smrt.

U Italiji je običaj da se u mnogim obiteljima jedu jednostavna jela, najčešće riža sa šafranom ili povrćem, kako bi se iskazala suzdržanost i sabranost. U Španjolskoj se održavaju veličanstvene procesije poznate kao “Semana Santa” u Sevilli, gdje sudionici u šutnji i uz zvuk bubnjeva prenose kipove Isusa i Marije kroz grad. Francuska djeca, pak, vjeruju u mit da su „zvona otputovala u Rim“ kako bi dobila uskrsna jaja od Pape, pa se na Uskrs vraćaju i ostavljaju darove u vrtovima.

U srednjovjekovnoj Europi, ovaj je dan bio i dan pomirenja. Vjernici bi se mirili s onima koje su povrijedili jer se vjerovalo da je to uvjet za primanje svete pričesti. U nekim njemačkim regijama još se uvijek prakticira običaj pranja nogu između članova obitelji.