U Zagorju su napravili kuću od slame kakvu još nismo vidjeli! Pogledajte kako su arhitekti obnovili običnu seosku hižu
Kuća od slame u Zagorju projekt je arhitekta Davora Matekovića i studija PROARH, koji su staru seosku hižu pretvorili u suvremen dom

Nekada se na selu gradilo od onoga što je ljudima bilo dostupno u neposrednoj okolini. U Hrvatskom zagorju to su najčešće bili drvo, kamen i slama, materijali koji su stoljećima oblikovali izgled tradicionalnih seoskih kuća. Takav način gradnje bio je ekonomičan, prilagođen podneblju i temeljen na znanju koje se prenosilo s generacije na generaciju. S vremenom su stare materijale zamijenili novi, a brojne graditeljske vještine polako su pale u zaborav. Zato je posebno zanimljivo kada suvremeni arhitekti posegnu upravo za njima i pokažu koliko prostora za kreativnost pruža tradicionalna gradnja. Jedan takav projekt nalazi se u Hrvatskom zagorju, gdje je stara drvena hiža dobila novi život zahvaljujući kombinaciji slame, drva, stakla i aluminija.
STARU ZAGORSKU HIŽU OBNOVILI SU POŠTUJUĆI TRADICIONALNU GRADNJU
Na zelenim obroncima nedaleko od Kumrovca, okružena šumom i brežuljcima, smjestila se Hiža, projekt zagrebačkog arhitektonskog ureda PROARH koji potpisuje arhitekt Davor Mateković. Riječ je o njegovoj vlastitoj kući za odmor, nastaloj obnovom tradicionalne zagorske građevine koja je bila u prilično lošem konstrukcijskom stanju. Umjesto da se sruši i zamijeni novom, odlučio je sačuvati njezin izvorni oblik i prilagoditi ga suvremenom načinu života. Projekt je realiziran 2012. godine, a iste je godine bio nominiran za nagradu „Drago Galić”, koja se dodjeljuje za najuspješnije ostvarenje na području stambene arhitekture. Zanimljivo je i pohvalno kako je tako skromna seoska kuća postala jedan od zapaženih primjera suvremene hrvatske arhitekture.
Arhitekti su pritom imali prilično zahtjevan zadatak. Kako obnoviti kuću čija vrijednost proizlazi iz jednostavnosti, lokalnih materijala i tradicionalnog načina gradnje, a istodobno stvoriti prostor koji odgovara današnjim potrebama? Odlučili su zadržati osnovni volumen i kameni postament, obnoviti drvenu konstrukciju te dotrajali slamnati krov zamijeniti novim. Posebno je zanimljivo što su pokrov produžili preko cijelog pročelja, dok je zabat dobio novu drvenu oblogu. Tako se krov i zidovi nastavljaju jedan na drugi, stvarajući dojam da je cijela kuća zaogrnuta istim materijalom. Slama je na taj način dobila i novu estetsku ulogu, a tradicionalna zagorska hiža zadržala je svoj prepoznatljivi oblik.
STAKLENI KUBUS OTVARA KUĆU PREMA ZAGORSKIM BREŽULJCIMA
A onda se među svom tom slamom i drvom pojavljuje staklo. Na mjestu nekadašnje verande arhitekti su postavili kubus od stakla i aluminija, koji se izmiče iz osnovnog volumena kako bi što bolje iskoristio južnu orijentaciju. Njegovim izvlačenjem istodobno je oblikovan i ulazni prostor, pa ta intervencija ima i vrlo konkretnu funkcionalnu ulogu. Pravilne linije aluminijskih okvira odudaraju od mekane, pomalo nepravilne teksture slamnatog pokrova, a upravo taj kontrast daje građevini prepoznatljiv izgled. Posebno je zanimljivo kako je suvremeni dodatak toliko jasno oblikovan, a da pritom ne narušava karakter stare kuće.
Staklene stijene mogu se otvoriti, pa se prostor boravka i blagovanja povezuje s drvenom terasom i okolnim krajolikom. Očigledno je da su arhitekti ovdje odlično iskoristili ono što im je lokacija ponudila. Kuća stoji na padini, s pogledom na zagorske brežuljke, a stakleni dodatak postaje svojevrstan okvir za taj prizor. Time je riješen i jedan od izazova tradicionalnih seoskih kuća, koje su zbog manjih prozora i drukčijeg načina života imale znatno zatvoreniji odnos prema okolini. Čak je i prilaz kući izveden od drvenih panjeva, čime se priča o prirodnim materijalima nastavlja i izvan same građevine.
U UNUTRAŠNJOSTI JE SAČUVANA ORGANIZACIJA PROSTORA OKO OGNJIŠTA
Suvremeni zahvat, međutim, nije promijenio osnovnu logiku života u staroj zagorskoj hiži. Kuća ima tri etaže, podrum, prizemlje i prvi kat. U prizemlju su prostori za boravak, kuhanje i blagovanje, a na katu spavaonice. Središnje mjesto zauzima zajednička zona organizirana oko ognjišta, koje je u tradicionalnim seoskim kućama imalo mnogo važniju ulogu od samog grijanja. Oko njega se kuhalo, razgovaralo, radilo i okupljala obitelj, pa je upravo taj prostor bio središte svakodnevnog života. Zadržavanjem takve organizacije arhitekti su sačuvali jedan od važnih elemenata identiteta stare hiže.
Taj se princip na zanimljiv način nastavlja i u novom dijelu kuće. Dok se oko ognjišta i dalje okupljaju ukućani, stakleni kubus omogućuje da se zajednički prostor proširi prema terasi i okolnom krajoliku. Tako su unutar iste građevine nastala dva različita prostorna doživljaja. Jedan je povezan s tradicionalnim načinom života i toplinom drvene kuće, a drugi otvoren prema prirodi koja je okružuje. Pritom je sačuvana jednostavnost nekadašnje seoske građevine kao jedna od najvećih kvaliteta cijelog projekta.
LOKALNI MATERIJALI DOBILI SU NOVU ULOGU U SUVREMENOJ KUĆI
Posebnu pažnju ipak zaslužuje slamnati pokrov, od kojeg je cijela priča i krenula. Slamnati krovovi nekoć su bili uobičajeni u Hrvatskom zagorju, a izrađivali su se od pripremljenih snopova ražene ili pšenične slame. Snopovi su se pažljivo slagali i pričvršćivali na krovnu konstrukciju, a kvaliteta pokrova uvelike je ovisila o znanju i iskustvu majstora. Ta se vještina prenosila generacijama, dok je danas poznaje znatno manje ljudi. S vremenom su slamu potisnuli crijep i drugi materijali, pa je njezina uporaba uglavnom ostala vezana uz obnovu starih građevina i očuvanje tradicijske arhitekture.
Projekt Hiža pokazuje kako se takvo graditeljsko nasljeđe može prilagoditi suvremenim potrebama. Arhitekti su iskoristili lokalne materijale, zadržali tradicionalnu konstrukciju i organizaciju prostora, a zatim dodali elemente koji omogućuju drukčiji način korištenja kuće. Ono što je možda najzanimljivije kod ovog projekta jest upravo ta odluka da se stara građevina sačuva bez odricanja od suvremenih rješenja. Drvo, kamen i slama ostali su njezina osnova, dok su staklo i aluminij omogućili drukčiji odnos prema prostoru i krajoliku. Nekadašnja zagorska hiža tako je nastavila svoj život, a da pritom nije izgubila karakter zbog kojeg ju je vrijedilo obnoviti.
















