Bračni par je za 25.000 eura i 1000 sati rada obnovio staru kuću. Njihov novi dom pokrenuo je povratak stanovnika u selo
Napušteno selo Ghesc u Italiji danas je otvoreni laboratorij u kojem studenti iz cijelog svijeta uče drevne tehnike gradnje, a sve je počelo jednom kućom

Talijanske Alpe pune su sela koja su ostala bez ljudi. Stanovnici su se tijekom 20. stoljeća spuštali u doline u potrazi za poslom i suvremenim životom, a kamene kuće svojih predaka prepuštali polaganom propadanju. Dolina Ossola na sjeveru Pijemonta, uz samu švicarsku granicu, čuva iznimno bogat fond takvih srednjovjekovnih kamenih zaselaka, a jedan od njih doživio je sudbinu o kakvoj drugi mogu sanjati. Zove se Ghesc na lokalnom dijalektu, odnosno Ghesio na talijanskom, pripada općini Montecrestese, a u dokumentima se spominje još 1411. godine. Ljudi su u njemu živjeli stoljećima, sve dok ga tijekom 19. stoljeća nisu postupno napustili. Više od stotinu godina poslije, dok se dolina rijeke Toce punila šarenim stambenim blokovima i kućama iz snova na plodnoj zemlji, u zarasli zaselak do kojeg vodi dvjestotinjak metara šumske staze vratio se život.
ARHITEKTI SE VRATILI U NAPUŠTENO SELO I POČELI GA OBNAVLJATI
Maurizio Cesprini, rodom iz ovog kraja, i njegova partnerica Paola Gardin, arhitektica i istraživačica tradicijske gradnje u kamenu, hrabro su odlučili vratiti Ghesc u život. U ljeto 2007. kupili su jednu od ruševina i obnovili je vlastitim rukama. Prema reportaži objavljenoj 2019., u obnovu su uložili oko 25 000 eura i tisuću sati vlastitog rada. Od 2012. u selu žive stalno, a obitelj je narasla dolaskom sina Emila.
Ipak, Maurizio i Paola nisu djelovali sami. Pridružili su se Udruzi Canova, zajednici koja je već gotovo dva desetljeća stjecala iskustvo u obnovi napuštenih kamenih kuća u obližnjem selu s druge strane rijeke. Ondje su 1989., kada je propadanje dosegnulo vrhunac, stigli Ken i Kali Marquardt s dvoje djece i počeli obnavljati kuću u kojoj će živjeti sljedećih sedamnaest godina. Godinu kasnije pridružili su im se Fritz i Beatrix Schaeren, a s vremenom i prijatelji iz Italije, Švedske i Švicarske. Formalnog dogovora o pristupu obnovi nije bilo, a nije ni trebao, sve je držalo jedno pravilo: poštovanje prema kućama i njihovoj povijesti. Tih prvih deset godina Canova je danju bila gradilište, a noću prostor ispunjen svijećama i glazbom.
UDRUGA CANOVA VEĆ GODINAMA SPAŠAVA STARE KAMENE KUĆE
Ken je, proputovavši svijet, shvatio da kameni krajolici u sličnom stanju propadaju po planinskim područjima diljem Europe. Iz tog je uvida 10. veljače 2001. sedmero ljudi potpisalo osnivanje Udruge Canova, posvećene očuvanju ruralne kamene arhitekture Ossole. U svibnju 2024. Udruga je prerasla u Zakladu Canova.
Upravo je iz iskustva obnove Canove nastala ideja da se sličan pothvat pokrene i u potpuno napuštenom Ghescu. Maurizio i Paola prvi su ondje obnovili vlastiti dom, a Udruga Canova poslije je kupila središnju jezgru zaselka i pretvorila je u projekt nazvan Seoski laboratorij. Studenti sa sveučilišta iz cijelog svijeta dolaze onamo na terenske škole učiti povijesne tehnike gradnje, od osnovnog zidanja kamenom do suvremenog dokumentiranja građevina laserskim skeniranjem. Programi obuhvaćaju i arheologiju, film, obnovu fresaka te rad s tradicionalnim materijalima poput kamena, drva i vapna. U obnovljenim dijelovima sela uređeni su zajednička kuhinja, kamena peć i prostori za okupljanja, radionice i koncerte, dok se druge kuće i dalje nalaze u različitim fazama obnove.
METODA UČENJA KOJA SE TEMELJI NA OTKRIVANJU
Sami autori projekta priznaju da cijeli pothvat više nalikuje snu iz Herzogova Fitzcarralda o dovođenju opere u džunglu nego osnivanju obrazovne ustanove, premda on upravo to jest. Njihova se metoda zove učenje otkrivanjem i počinje onog trenutka kad čovjek uzme prvi kamen u ruku. Od tada, kažu, kuća i selo postaju voditelji projekta, a zamišljanje konačnog obnovljenog stanja nije ni moguće ni važno. Kad se jednom ukloni opasnost od urušavanja, proces postaje rezultat, a selo beskonačan laboratorij učenja.
U toj se rečenici krije i najdublja pouka Ghesca. Selo koje je više od stoljeća stajalo prazno nije spašeno velikim novcem ni državnim programom, već ljudima koji su u njegovim ruševinama prepoznali vrijednost, jednom zajednicom i tisućama studenata koji su naučili čitati stare zidove. Stoljeće tišine pokazalo se tek stankom u priči koja kamen po kamen nastavlja živjeti.











