Deni nam je pokazao svoju kuću na gotovo pustom hrvatskom otočiću. Veći dio godine jedino društvo su mu more i ovce

Znate li gdje je otok Male Srakane? E pa, nismo ni mi znali dok nam Deni nije pokazao svoju kuću. Otad nas je nešto opsjelo i nismo mogli prestati razmišljati o tom komadu kamena nasred Kvarnera, dovoljno malom da ga čak previdite, a dovoljno velikom da u njemu stane cijeli jedan drugačiji život. Male Srakane leže između Unija i Suska, zapadno od Lošinja, na mjestu gdje more još uvijek diktira raspored dana. Otok nema automobila, nema stalnog stanovništva u pravom smislu te riječi, a veći dio godine na njemu ne živi gotovo nitko. Upravo je tu, na tom pustom komadu Jadrana, Deni sa svojom obitelji prije nekoliko godina odlučio kupiti i obnoviti staru kamenu kuću.

„Moj tata je godinama sanjao o kući na otoku bez automobila, negdje poput Kaprija ili Zlarina“, priča Deni. „Mjesecima je tražio pravu priliku, ali ništa nije nailazilo. Onda me jednog dana, dok sam još živio u Miamiju, nazvao i rekao da je pronašao staru kuću na sasvim malom otoku. Pitao me želimo li je zajedno kupiti i obnoviti. Kuću tada uopće nisam vidio, ali sam vjerovao njegovoj procjeni pa sam odmah pristao.“

Kuću su preuzeli u stanju koje teško da se moglo nazvati useljivim. Prve tjedne uopće nisu ni krenuli s pravom obnovom, nego su samo pokušavali stvoriti uvjete da uopće mogu boraviti u kući dok traju radovi. Vrt je bio toliko zarastao da je izgledalo kao da ga nitko nije dirao barem deset ili petnaest godina. Ipak, od zatečenog tlocrta kuće želio je zadržati što je više moguće.

„Sačuvali smo stare kamene zidove koji se danas vide u spavaćoj sobi i kupaonici i jedan izvorni zid oko kuhinjskog prozora. Ti detalji kuću i danas povezuju s njezinom prošlošću.“

Ono što ovu obnovu čini drugačijom od bilo koje na kopnu jest logistika dopreme materijala. Sve su prvo kupovali u Sloveniji, tovarili u auto i prikolicu, vozili do Hrvatske, onda pretovarivali s automobila na ribarski brod, s ribarskog broda na mali otočni vozić, a posljednjih stotinjak metara do kuće sve se moralo nositi ručno ili gurati kolicima. Budući da su unutar kuće napravili dva odvojena apartmana, gotovo sve se moralo raditi u dvostrukoj mjeri: dvije kuhinje, dvije spavaće sobe, dvije kupaonice.

„Najveći izazov uopće nije bio sam rad, nego planiranje. Dovoljno je bilo zaboraviti jednu sitnicu i cijeli bi posao stao.“

Kuću su kupili tijekom ljeta, a radovi su nakon mjeseci pripreme krenuli krajem studenoga; do svibnja iduće godine kuća je bila gotova.

„Tada još nismo imali ni svoj brod, pa smo ovisili o ribarskim i taksi brodovima koji za sam dolazak na otok znaju naplatiti i stotinjak eura. To znači da vas vijak od jednog eura, ako ga zaboravite kupiti na vrijeme, na kraju može stajati i stotinu eura više. Svaki odlazak morali smo planirati do posljednjeg detalja jer na otoku sitna greška brzo postane veliki problem“, ističe Deni.

Danas, kad je obnova iza njih, svakodnevica i dalje traži određenu disciplinu. „Sad imam vlastiti brod, ali ga nakon svake vožnje moram izvući iz mora jer je otok potpuno otvoren prema pučini i valovi bi mu mogli naštetiti“, objašnjava Deni. „Taj brod mi je zapravo zamijenio auto. Kad zatrebaju jaja, namirnice, ručak, večera, čak i liječnik, njime idem do najbližih većih otoka. Najveće ograničenje nije udaljenost nego vrijeme. Kad zapuše jača bura ili se digne val, jednostavno nije moguće ni otići ni doći. Priroda ovdje ima zadnju riječ.“

Samoća je, kaže, sastavni dio te priče. Između listopada i svibnja vrlo je vjerojatno da ćete biti jedina osoba na cijelom otoku. Netko dođe za Novu godinu ili Uskrs, ali većinu vremena otok je prazan. Umjesto da ga to plaši, Deni tvrdi suprotno.

„Kad se probudite i shvatite da ste jedina osoba na otoku, dok gledate izlazak i zalazak sunca, a oko pedesetak divljih ovaca svako jutro i večer samo slobodno luta oko vas, to je osjećaj slobode kakav teško nađete igdje drugdje.“

Suvremena tehnologija ipak je pronašla put i do ovog zabačenog kutka. Struja na otok dolazi podmorskim kabelima s kopna i ide dalje prema još dva obližnja otoka. Za internet se koristi Starlink s velikom brzinom, tako da je ovdje moguć i rad na daljinu.

Voda je, priznaje, tema kojoj posvećuje najviše pažnje.

„Imamo podzemnu cisternu od 16.000 litara koja cijele godine drži stalnu temperaturu od oko dvanaest stupnjeva, bez izravnog sunca, uz stalnu cirkulaciju zraka koja vodu održava svježom. Kuća ima i moderan sustav filtracije s četiri stupnja i UV sterilizacijom, tako da je voda potpuno sigurna za piće i kuhanje. Ljeti nam dva puta godišnje s kopna stiže i brod s izvorskom vodom iz okolice Vranskog jezera, bogatom mineralima, pa naša voda zapravo nije samo kišnica, nego njezina kombinacija s prirodnom izvorskom vodom.“

Prije svakog dolaska gostima naglašava dvije stvari. „Prvo je voda, jer ako je nestane, kuća prestaje funkcionirati i svi moramo otići. Drugo je vrijeme, jer se uvjeti na moru znaju promijeniti iz sata u sat.“

Dan prije dolaska provjerava prognozu i kartu vjetra zajedno s gostima. Ako su uvjeti dobri, dolaze običnim taksi brodom iz Malog Lošinja, sa svom prtljagom i namirnicama. Ako jače zapuše, šalje veći ribarski brod, a ako je more previše nemirno, dolazak se odgađa dan ili dva. Na otoku nema trgovine, pa osnovne stvari poput ulja i soli osigurava Deni, a sve ostalo gosti moraju ponijeti sami jer naknadni odlazak po zaboravljenu sitnicu zna biti i skup i kompliciran.

„Dio naših gostiju već poznaje robinzonski način odmora i lako prihvaća ograničenu vodu, izostanak automobila i trgovina. No sve više dolazi i mlađih gostiju koji žele potpuni odmak od gradske gužve. Teško ih je svrstati u jednu kategoriju, jedino što ih zaista povezuje jest želja za mirom, prirodom i drugačijim iskustvom“, otkriva mladi vlasnik.

Na kraju razgovora Deni se vraća na ono što, čini se, smatra najvažnijim.

„Nakon nekoliko dana na otoku počnete osjećati njegovu energiju. Shvatite da vam možda ne treba sve ono što inače imate, da ponekad manje doista znači više. Ne treba vam svaki dan trgovina, ne treba stalna zabava, ponekad je običan zalazak sunca dovoljan sam po sebi.“ Priznaje i da povratak u svakodnevicu nakon duljeg boravka zna djelovati čudno. „Automobili, ljudi, buka, asfalt, sve odjednom izgleda drugačije. Nedostaje upravo ono što vam je otok dao: tišina, jednostavnost i osjećaj slobode.“