Jedan od najizoliranijih hrvatskih otoka prije 20-ak godina ostao je bez stanovnika: danas ga posjećuju tek rijetki izletnici

Kad bismo trebali izdvojiti otok o kojem se govori isključivo u superlativima, to bi svakako bio Vis. Jedni ga posjećuju zbog Komiže i njezinih kamenih ulica, drugi zbog Biševa, Stinive ili Zelene i Modre špilje, a treći zbog vrhunskih vina i opuštene atmosfere. No viški arhipelag skriva još jedno mjesto koje mnogim turistima ostaje izvan radara. Upoznajte Svetac, surov, divlji i fascinantan pučinski otok čija je povijest jednako zanimljiva kao i njegov krajolik. Poznat i pod imenom Sveti Andrija, od Komiže je udaljen oko 14 nautičkih milja, odnosno 26 kilometara.

Zapadnije od njega prostire se samo otvoreno more, zbog čega se smatra jednim od najizoliranijih hrvatskih otoka. S površinom od 4,6 četvornih kilometara, Svetac je čak 13 puta veći od Krapnja, no za razliku od tog najgušće naseljenog hrvatskog otoka, danas je potpuno pust. Do njega se može stići isključivo brodom, ali i to ovisi o vremenskim (ne)prilikama.

Ovaj jadranski dragulj izgleda poput dugog, kamenitog grebena, a obale su mu visoke i strme. Najviši vrh Kosa uzdiže se na 316 metara, dok se jedina pristupačnija uvala s nekoliko starih kamenih kuća nalazi na jugoistočnoj strani otoka. Na sjeverozapadnoj obali posebno su impresivne okomite stijene, oblikovane snažnim morskim strujama.

Svetac se smatra jednim od najtoplijih mjesta u Hrvatskoj, na kojem tijekom višegodišnjih meteoroloških mjerenja nije zabilježen nijedan mraz. Veći dio otoka prekriven je gustom sredozemnom makijom, na sjevernim padinama ima nešto hrasta crnike, dok su oko jedinog naselja Sveti Andrija rasli rogači i vinogradi koji su danas uglavnom zapušteni.

Podmorje Sveca obiluje pučinskom ribom, a nekoć je bilo bogato i jastozima. Na otoku se gnijezde rijetke vrste ptica poput Eleonorina sokola, dok je u jednoj od podmorskih špilja obitavala i sredozemna medvjedica. U njegovoj blizini su i vulkanski otočići Brusnik te Jabuka.

Iako danas djeluje potpuno napušteno, Svetac je bio naseljen još u pretpovijesti. U njegovoj pećini Tovarski bod pronađeni su keramički ulomci za koje se pretpostavlja da datiraju iz brončanog doba, a brojni antički nalazi svjedoče o važnoj ulozi otoka na plovnim putovima Jadrana.

Na istočnom dijelu Sveca vidljivi su ostaci ilirske gradine Krajicin, koja je zbog predaje o ilirskoj kraljici Teuti poznata i kao Teutin grad ili Teutin dvor. Na jednom od uzvišenja sačuvani su bizantski ostaci, a u srednjem vijeku na otoku su živjeli benediktinci. Samostan i crkvu sv. Andrije, po kojoj je otok dobio jedno od svojih imena, izgradili su upravo oni.

Posljednjih nekoliko stoljeća Svetac je bio u vlasništvu obitelji Zanki. Njihovi preci stigli su iz talijanskog Gargana kao smolari, tzv. ”pegajoli”. Skupljali su smolu kojom su se premazivali drveni brodovi, a bavili su se i sječom te prodajom drva, vinogradarstvom i ribarstvom. Prema popisu iz 1921. otok je imao 34 žitelja, a deset godina poslije bilo ih je već 58.

No život na Svecu nije bio jednostavan. Ondje nema prirodnog izvora pitke vode pa se kišnica skupljala u gustirnama. Nakon Drugog svjetskog rata poljoprivrednici i ribari većinu svojih proizvoda morali su predavati zadrugama, zbog čega su mnogi napustili otok u potrazi za boljim sutra.

Godine 1951. Svetac je imao 51 stalnog stanovnika, no taj broj neprestano se smanjivao. Posljednja stalna stanovnica, Jurka Zanki, umrla je na prijelazu tisućljeća. Danas je ovaj otok službeno nenaseljen. Povremeno ga posjećuju potomci obitelji Zanki, koji ondje još imaju kuće i vinograde, kao i viški ribari te rijetki zaljubljenici u netaknutu prirodu.

Na Svecu nema turističke infrastrukture, uređenih luka ni velikih plaža. Umjesto toga, dočekat će vas litice, otvoreno more, ostaci drevnih civilizacija i tišina kakvu je danas na Jadranu sve teže pronaći. Upravo zato ovaj zaboravljeni komadić hrvatske obale ostavlja snažan dojam na svakoga tko ga posjeti. Ovo je mjesto na kojem priroda vodi glavnu riječ…