U ovim kućama ljudi i životinje živjeli su zajedno sve do prije 50 godina: u jednoj prostoriji se spavalo, kuhalo i držala stoka

Veličanstveni krajolici, mistična jezera, impresivni dvorci, odličan viski, gajde, tartan i kiltovi, više od 900 otoka te jednorog kao nacionalna životinja, simbol čistoće, moći i neukroćenog duha. Pogađate, govorimo o Škotskoj! Dio Ujedinjenog Kraljevstva i najsjeverniji dio otoka Velike Britanije, na zapadu i sjeveru dopire do Atlantskog oceana, a na istoku do Sjevernog mora. Prijestolnica Edinburgh, sa svojih više od 4500 zaštićenih nacionalnih spomenika, slovi kao jedan od najslikovitijih europskih gradova, no mi vas ovaj put vodimo na otok Lewis, točnije sjeverni dio Lewisa i Harrisa, škotski otok u Vanjskim Hebridima (zovu ih i Zapadnim otočjem) na kojem vrijeme kao da je stalo.

Otok Lewis i Harris prirodno je podijeljen planinama, Lewis je uglavnom ravničarski i plodniji, dok su za Harris karakteristični nepristupačni vrhovi. Najraniji arheološki ostaci na Lewisu pokazuju da se ondje živjelo i prije 5000 godina, kad su se ljudi počeli naseljavati na trajnim farmama, umjesto da prate svoja stada. Najveće naselje na otoku danas je Stornoway i u njemu živi nešto manje od 7000 stanovnika.

Na Lewisu se govori škotski galski jezik, a njegov Garenin (ili Na Gearrannan, kako ga zovu lokalci), naselje s farmama na zapadnoj obali koja gleda na Atlantik, specifičan je po svojim tradicionalnim crnim kućicama sa slamnatim krovovima.

Spomenuto selo, koje je vodovod dobilo tek 1960-ih godina prošlog stoljeća, danas je svojevrsni muzej na otvorenom. Ondje možete vidjeti devet obnovljenih ljepotica u kojima se živjelo sve do 1974., a u centru naselja, koje je posljednjih godina sve popularnije među turistima, otvoreni su i muzej te kafić. Riječ je o posljednjoj skupini crnih kuća koje su bile naseljene na Zapadnom otočju.

Nekoć uobičajena u Highlandsima (Škotskom visočju) i na Vanjskim Hebridima, crna kuća (ili taigh-dubh na galskom jeziku) tradicionalan je škotski dom izgrađen s debelim kamenim zidovima i slamnatim krovom. Naime, stotinama godina bilo je sasvim normalno da ljudi i njihove životinje u ruralnoj Škotskoj žive pod istim krovom.

Crna kuća možda izgleda primitivno, ali ova vrsta prebivališta bila je dobro prilagođena surovoj škotskoj klimi i oskudnim resursima koje su stanovnici imali na raspolaganju. Kako bi se oduprli jakim atlantskim vjetrovima, niski zaobljeni krovovi često su se pričvršćivali mrežom s velikim kamenjem, koja se vezala na krajevima, dok su debeli zidovi osiguravali dodatnu izolaciju.

Tradicionalna škotska crna kuća imala je središnja vrata, a tresetna vatra u središtu dnevnog boravka predstavljala je srce obiteljskog života i nikad se nije smjela ugasiti. Dim od tresetne vatre bio je iznimno važan jer je ubijao insekte, a zadimljen slamnati krov, koji se povremeno mijenjao, bio je izvrsno gnojivo koje se koristilo na poljima.

Drugačija vrsta kuća pojavila se tek krajem 19. stoljeća, nakon što su novi zdravstveni propisi zahtijevali da štala i objekt za stanovanje budu odvojeni zidom. Nove, jednozidne kuće cementirane vapnenim mortom bile su toliko drugačije da su se nazivale ”taigh-geal” (bijela kuća), dok se prijašnji izraz ”taigh-dubh” (crna kuća) od tad koristio isključivo za opisivanje onih starih, koje su polako odlazile u povijest.

Za razliku od bijelih kuća, koje imaju čvrste zidove, prozore koji se otvaraju, kosi krov i dimnjake, crne kuće pravi su povijesni spomenici, oda zaboravljenom vremenu u kojem su životinje i ljudi dijelili ista vrata, živeći na različitim krajevima istog prostora. Tradicionalne škotske crne kuće zaobljenih kutova nisu imale ni dimnjake niti staklene prozore, već samo male otvore ili kapke. Tako se, naime, maksimizirala toplina, što znači da je dim izlazio kroz slamnati krov, crneći unutrašnjost i dajući im ime.