Koji otočki grad ima vlastiti dijalekt koji ne razumiju ni u susjednom mjestu? Nježan je i mek, te gotovo uopće ne koristi slova “č” i “ć”

Hrvatski jezik pravo je bogatstvo našeg naroda. Osim standardnog, književnog jezika razlikujemo cijeli niz dijalekata i specifičnih govora koje njeguju i čuvaju u pojedinim dijelovima zemlje. Možda najpoznatiji primjer je bednjanski govor, specifičan za malo selo u Zagorju, koji ima čak četiri različita izgovora slova „e“. No specifične govore ima i niz drugih mjesta u zemlji. Posebno je zanimljiv komiški dijalekt, kojim se govori samo u tom gradu s nešto manje od 1400 stanovnika. Njihov govor razlikuje se čak i od onog u gradu Visu, koji je od Komiže udaljen tek 11 i pol kilometara. Pokrenuta je i inicijativa da se viški cokavski govor proglasi nematerijalnim kulturnim dobrom.

VIŠKI I KOMIŠKI VJEROJATNO SU, ZBOG IZOLACIJE, NAJBOLJE SAČUVANI CAKAVSKO-COKAVSKI IDIOMI U HRVATSKOJ

Za otok Vis karakterističan je cokavsko – cakavski govor koji predstavlja izazov hrvatskoj dijalektologiji. Riječ je o vjerojatno najbolje sačuvanom cakavsko – cokavskom idiomu u Hrvatskoj, piše na stranici Geoparka Viški arhipelag. “On danas ima svoje govornike i u najmlađoj populaciji stanovnika Visa i Komiže te pripadajućih im sela koja su posljednjih desetljeća zahvaćena radikalnom depopulacijom.

• 

U najstarijim pisanim dokumentima Visa i Komiže cakavštine nema jer ona postoji jedino u mediju usmene riječi. Njeni tragovi vide se samo u vrlo arhaičnoj toponimiji Viškog arhipelaga (Cunkovica, Cojnu poje, Corno ploca, Rogocic, Garke ploce, Ploca, Cisti Rot, Cavojnica, Corno Zemja, Okjucina, Dracovu Poje), ili u arhaičnoj antroponimiji (Cucotovi, Corkotovi, Centinićovi, Cingrijini, Ciskini, Cvoncikini),” navode dalje.

• 

O DIJALEKTU NEMA PUNO POVIJESNIH ZAPISA JER JE POSTOJAO SAMO U USMENOJ RIJEČI

Kad u Komiži čujete dvoje lokalaca kako međusobno pričaju moguće je da ih uopće nećete razumjeti. Njihov govor je mek, riječi neobične, a slova č i ć kao da uopće ne koriste. O tom specifičnom govoru ni danas nema puno zapisa, jer je komiški dijalekt uvijek bio nešto prirodno među Komižanima, što se prenosilo s koljena na koljeno. Tek je posljednjih desetljeća ovaj fenomen detaljnije istražen. Joško Božanić, profesor, dijalektolog i rođeni Komižanin, izdao je vrijednu knjigu Komiški dikcionar. Za ovaj prvi rječnik komiškog govora autor je prikupljao građu četrdesetak godina, bilježeći magnetofonom usmenu predaju starih Komižana. Kako zvuči komiški dijalekt možete poslušati u ovom videu.

POKUŠAJTE RAZUMJETI OVU PREKRASNU PJESMU O MORU

Za kraj, ostavljamo vam stihove već spomenutog Komižanina i ponosnog čuvara komiškog dijalekta Joška Božanića. Ona, ukratko, govori o tome kako je more nekima samo lijepi pejzaž, riba na tanjuru, mjesto za kupanje, dok oni koji s morem žive, prvenstveno ribari, znaju da je more i kruh i sol i postelja, da može biti mora, da ga treba štovati i s njim se nekad i boriti.

Obo môru pȉśme i letrãti
obo môru da je vãko i onãko
da je lȋpo
i modrȍ
i śȅśno
i pȗśte drȕge pantomȋne

Lakȍ je njȉma tãko obo môru
kal u môru śomo guźȉce plaketãju
kal ne źnãju
da je môre môre
źatu ca mȍre
da môre ȍre
i karśȋ
i gũli
bȍre
i ceśmȉne
da môre morȋ
i da śe nȉkal ne umorȋ
i ne pocȉne

Lakȍ je njima tãko obo môru
kal po pȗrtu navigãju
kal ne znãju
da je môre karȍnja i rugȍ
da môre nȉkal ne śpȋ
i da ũ nje ni mȉre
ni vȉre
nȋ

Lakȍ je njȉma tãko obo môru
kal njin je môre śomo
kolȗr na letrãtu
kal njin je môre
śkarpȋna u pijãtu

ma nôn je môre i krȕh i sȗl
pośtȅja
katrȋda
tovãja
i śtȗl

ma nôn śe iś môren vajo tȗć
nôn je môre morȁ
i dobro jȕtro
i dobra nȗć