Znate li da usred mora postoji nevidljiva linija koju ne žele prijeći ni ptice ni druge životinje? Ona doslovno dijeli slonove i tigrove od klokana i koala

Neobična je to granica, nalik na ništa što ste dosad vidjeli… Prvenstveno zato što ona jest nevidljiva i imaginarna, no njezina je moć nevjerojatna – ne usuđuju ju se, zloglasno se govori, prijeći nijedna životinja, pa čak ni ptica… Znamo da zvuči poput zagonetke, no u biti riječ je o opisu jedne doista neobične linije razgraničenja, Wallaceove linije. Wallaceova linija je, jednostavnom rečeno, imaginarna linija koja dijeli azijski i australski životinjski i biljni svijet, a ime je dobila po čovjeku koju je ostao u sjeni Charlesa Darwina.

Nevjerojatna je to crta. Nalazi se u malajskom arhipelagu, koji među ostalim čine Indonezija, Filipini, Singapur i Malezija, a u biti označava zoogeografsku granicu koja razdvaja potpuno različite ekosustave, odnosno azijske i australske floru i faunu. Dakle, s jedne strane te crte, odnosno linije, a koja prolazi kroz tjesnac Lombok, i to između otoka Bali i Lombok, te kroz tjesnac Makassar, između otoka Borneo i Sulawesija, pronaći ćete slonove, nosoroge i tigrove.

S druge strane, nailazit ćete na klokane, glodavce i tobolčare koji su karakteristični za Australiju. I, najbolje od svega, životinje se, čini se, ni ne pokušavaju miješati, unatoč tome što je udaljenost između otoka koje ta nevidljiva crta razdvaja mjestimično doista mala i iznosi svega nekoliko desetaka kilometara.

Ta je prirodna, fascinantna barijera ime dobila po britanskom prirodoslovcu Alfredu Russelu Wallaceu, kojeg nazivaju drugim ocem teorije evolucije, a koji je, nekim slučajem, zauvijek ostao u sjeni Charlesa Darwina. Dakle, Wallace je istraživao malajski arhipelag u razdoblju od 1854. do 1862. godine te tamo primijetio vrlo neobične razlike među vrstama koje su nastanjivale pojedine otoke. Zbog toga je na kraju ponudio objašnjenje o postojanju tzv. geobiološke granice koja dijeli Aziju i Oceaniju.

No, uz Wallacea se veže još jedan termin – Wallacea. Riječ je o području koje se nalazi istočno od linije koja nosi njegovo ime, a koje obuhvaća oko 350 tisuća kilometara četvornih. U biti, riječ je o oznaci za skupinu indonezijskih otoka koju od Azije i Australije dijele vrlo duboki morski tjesnaci. Među tim su otocima Sulawesi, kao najveći otok u skupini, kao i Lombok, Flores, Timor, Seram, Halmahera… To se područje smatra jednom od ključnih područja bioraznovrsnosti na svijetu, a značajno je i kao endemsko žarište.

Wallacea je dom mnogim endemskim vrstama, a veliki dio voda koje je okružuje spada u tzv. koraljni trokut odnosno tzv. Amazonu mora, iznimno bogat i bioraznolik morski ekosustav. Ona je i dom za više od 10 tisuća biljnih vrsta, od koji su oko 15 posto endemi. Još je više endema među vrstama kopnenih kralježaka – od oko 1150 opisanih vrsta njih gotovo polovica. Dio tog područja, oko 20 tisuća kilometara četvornih, nalazi se pod zaštitom.

Za kraj, red je da odgovorimo na dva goruća pitanja vezana uz tu imaginarnu, ali važnu granicu. Prvo, odakle uopće takva raznolikost među životinjama na dvama područjima koji se u slučaju nekih otoka gotovo pa dodiruju? I zašto je životinje ne pokušavaju prijeći?

Odgovor na prvo pitanje leži u pomicanju tektonskimh ploča i činjenici da su Sahul (kopnena masa koja je tijekom zadnjeg ledenog doba obuhvaćala spojenu Australiju i Papuu Novu Gvineju) i Sunda (kopnena masa Malezije i Indonezije koja je bila spojena s Azijom u tom istom razdoblju) nekada bili mnogo udaljeniji, a ne tako blizu kao sada. I u biti, Wallaceova linija slijedi liniju tektonskog rasjeda. Odgovor na drugo pitanje bio je predlagao i sam Wallace – morski tjesnaci koji dijele otoke iznimno su duboki, a morske struje u njima nevjerojatno jake. Uostalom, životinje su potpuno prilagođene životu u svom ekosustavu.