Nataša i Davor u okolici Zagreba sami proizvode hranu i gin koji možete piti bez tonika: posjetili smo ih u njihovoj oazi u Zelini

Povratak prirodi posljednjih je godina postao jedno od najupečatljivijih obilježja suvremenog načina života. Još od pandemije, koja je mnoge natjerala da uspore, zastanu i drugačije pogledaju vlastitu svakodnevicu, boravak izvan grada prestao je biti povremeni bijeg i postao svjestan izbor. To vrlo dobro znaju Davor i Nataša Guvo, mladi bračni par koji svaki slobodan trenutak nastoji provesti sa svojom djecom u vikendici u Zelini, okruženi borovima, zelenim livadama i čistim zrakom. U tom idiličnom ambijentu, daleko od buke, smoga i stresa svakodnevice, već nekoliko godina proizvode svoj gin Bogowski. Razlog je to zbog kojeg smo s njima proveli dan, upoznali njihovu svakodnevicu, prošetali šumom, kušali ginove i izbliza vidjeli kako u praksi izgleda „život na selu“ o kojem mnogi danas samo sanjaju.

I Natašini i Davorovi korijeni vezani su uz Slavoniju, a tamo je oduvijek bilo normalno proizvoditi vlastitu hranu i piće. U njihovoj se obitelji generacijama radilo vino, pekle su se rakije, pravili sokovi i proizvodila hrana za vlastite potrebe. Nikada to nije bila proizvodnja za tržište, nego način života, ono što se radi za sebe i za kuću. „Djetinjstvo nam je prolazilo uz prizore djeda kraj kotla, uz vino od domaćeg grožđa i taj osjećaj da uvijek imaš nešto svoje. Možda to nije uvijek bilo savršeno, možda nekad ni vrhunske kvalitete, ali je bilo iskreno i autentično. U takvom okruženju odrastaš i to ti postane normalno, raditi s prirodom i cijeniti ono što sam stvoriš“, govori Nataša.

Takvo odrastanje s vremenom je postalo temelj njihovog odnosa prema prirodi, sastojcima i samom procesu proizvodnje. Rad s netretiranom hranom, vlastitim voćem, grožđem i medom za Natašu i Davora bio je nastavak onoga što su živjeli odmalena. I danas, iako im je svakodnevica vezana uz Zagreb, velik dio vremena provode u Zelini, gdje imaju vrt, plastenik, pčelinjak, voćnjak i vinograd te velik dio onoga što konzumiraju sami proizvode. Upravo u tom okruženju, iz takvog načina života i odnosa prema onome što nastaje vlastitim rukama, polako se rodila i ideja o proizvodnji gina.

Ideja o ginu nije došla kao rezultat pomno razrađenog poslovnog plana niti kao pokušaj praćenja trendova. Dapače, u samim počecima Nataša i Davor nisu bili veliki ljubitelji gina. Sve je krenulo spontano od jedne izgovorene rečenice tijekom običnog vikend druženja. „Prijateljica je u tom trenutku pila gin i rekla nam, onako usput, da se danas pije gin. Pitala nas je zašto ga i mi ne bismo napravili, pogotovo zato što je znala da gotovo sav alkohol koji pijemo ionako sami proizvodimo“, prisjeća se Nataša. Taj razgovor pokazao se kao okidač. Nakon njega počeli su razmišljati, postavljati pitanja i tražiti odgovore.

Uslijedilo je istraživanje. Čitanje, informiranje i pokušaj razumijevanja svijeta gina. U tom su procesu naišli na najavu radionice posvećene proizvodnji gina. Preko interneta su pronašli kontakt organizatorica i javili im se, a one su ih ubrzo uputile na jednog profesora s Agronomskog fakulteta. Kontakt s profesorom bio je gotovo filmski. „Nazvao sam fiksni broj njegovog kabineta koji sam pronašao na internetu. Javila se osoba u žurbi, rekao je da sutradan putuje i da nema puno vremena. Na kraju smo razgovarali gotovo sat vremena“, kaže Davor. Iako se nije mogao osobno uključiti u projekt, profesor im je dao ono najvažnije, smjer i ime čovjeka koji će obilježiti početak njihove poduzetničke priče.

Preporučio im je vrhunskog tehnologa te ih s njim spojio. Prvi susret dogodio se u vrijeme lockdowna, po kiši, kada gotovo ništa nije radilo. „Bilo je to totalno neobično vrijeme, sve zatvoreno, kiša pada, a mi idemo na sastanak oko ideje koja nam je tada još bila poprilično apstraktna“, prisjećaju se Davor i Nataša. Upravo taj susret, u okolnostima koje nisu nudile nikakvu sigurnost ni predvidljivost, pokazao se kao presudna točka iz koje se kasnije razvila cijela njihova priča o ginu.

Kada su počeli razmišljati što bi zapravo stavljali u gin, shvatili su da se odgovori nalaze doslovno oko njih. Većinu sastojaka koji danas ulaze u njihov gin imaju u vlastitom vrtu ili u šumi koja ih okružuje. Borova šuma, začinsko bilje, biljke koje godinama koriste u svakodnevnom životu i kuhanju, postali su prirodna polazišna točka. „Kad živiš okružen borovima, livadama i vrtom punim začina, nekako je normalno da razmišljaš u tom smjeru“, kaže Davor. „Gin je piće koje ti daje ogromnu slobodu. Možeš biti kreativan, koristiti ono što imaš oko sebe i graditi okus iz vlastitog okruženja.“

Proteklog vikenda pridružio sam im se u berbi borovih iglica. Bez velike pripreme krenuli smo u šetnju šumom koja okružuje njihovu kuću. S nama su bili i njihov pas i djeca, a cijela scena više je nalikovala obiteljskom izletu nego „nabavi sirovina“. Borovi su bili doslovno na nekoliko minuta hoda od kuće, a cijeli proces odvijao se bez ikakvog pritiska. Nitko nije govorio o rokovima, serijama ili proizvodnji. Umjesto toga, razgovaralo se o vremenu, šumi, djeci i sitnicama koje u gradu mnogima lako promaknu. Tek kasnije postalo mi je jasno da upravo takav pristup oblikuje i karakter njihova gina.

Veliku ulogu u toj kreativnoj dimenziji ima i njihov tehnolog, ujedno i prijatelj, koji u destileriju redovito dolazi s novim idejama i prijedlozima. Susreli smo ga upravo ondje, u prostoru u kojem se teorija pretvara u praksu, i na licu mjesta postalo je jasno koliko je proizvodnja gina slojevit proces.

„Svaka faza, od odabira kvalitetnog alkohola, preko biranja biljaka pa sve do destilacije, zahtijeva preciznost i strpljenje. Nije dovoljno samo ubaciti borovicu i nekoliko biljaka. Važno je točno pogoditi omjere, znati kada i koliko pustiti da arome prodišu. Naš cilj je stvoriti gin koji će imati karakter, ali biti dovoljno nježan da ga možete piti i samog, bez dodataka“, ispričao nam je tehnolog i dodao kako to postižu pažljivim balansiranjem sastojaka i procesom koji traje i po nekoliko tjedana za svaku seriju.

Trenutačno u ponudi imaju dvije etikete, obje proizašle iz istog temeljnog pristupa, ali s jasno različitim karakterima. Klasični gin oslanja se na čiste, prepoznatljive note borovice i bilja iz njihova okruženja, zamišljen kao sigurna osnova za gin tonic, ali i kao gin koji će se cijeniti zbog balansa i jasnoće okusa. Druga etiketa, gin s vanilijom, otišla je korak dalje i pokazala koliko su spremni eksperimentirati bez gubitka elegancije.

Gin s vanilijom razvijen je s idejom da se može piti sam, bez dodataka, sokova ili tonika. Vanilija je prisutna, ali nenametljiva, više kao zaokružena toplina nego kao dominantan okus. „Htjeli smo napraviti gin koji ne traži ništa drugo, koji možeš natočiti u čašu i piti polako“, objašnjava nam Davor. Iako nisam sklon piti gin bez dodataka, ova verzija me je ugodno iznenadila i otvorila mogućnost da na čisti gin počnem gledati sasvim drugačije.

Osim gina, njihova se priča u Zelini ne završava u destileriji. Imanje koje su nazvali Green Zelina već godinama je prostor u kojem se paralelno živi i proizvodi. Naime, uz vrt, voćnjak i vinograd, važno mjesto ondje imaju i pčele. Na imanju se nalazi nekoliko košnica iz kojih dolazi njihov vlastiti med, a pčelarstvo je još jedan prirodan nastavak načina života koji su izgradili.

Posebnu dimenziju cijeloj toj prekrasnoj priči daje činjenica da je njihov sin, sa samo sedam godina, postao najmlađi registrirani pčelar u Hrvatskoj. Košnice za njega nisu atrakcija, nego dio svakodnevice u kojoj se odrastanje odvija uz prirodu. Upravo kroz brigu o pčelama on uči strpljenje, odgovornost i poštovanje prema onome što nam priroda daje.

Na imanju Green Zelina moguće je i prespavati, a boravak ondje teško je svesti na klasičan smještaj. Kuća Davora i Nataše više nalikuje mjestu susreta nego turističkom objektu. Kroz nju stalno prolaze gosti, prijatelji i znanci, ljudi koji se zadrže duže nego što su planirali. Ovdje se ne dolazi samo prespavati, nego ostati. Kako sami kažu, gotovo se podrazumijeva da će se nešto skuhati, najčešće lonac graha, ispeći peka ili kiflice, natočiti čaša gina i sjesti za stol bez žurbe i razgovarati i onome što najviše vole, a to su priroda i putovanja.