Ručali smo u restoranu na rijeci koji odbija pripremati pizzu i burgere! Hrana je fantastična, a priča o mjestu fascinantna

Kad se na jednom mjestu susreću more, planina i rijeka, jasno je da se radi o sasvim posebnom gradu. A Omiš to doista jest. Malen, skladan, zaštićen Omiškom Dinarom, svoj je identitet stoljećima podjednako vezao uz rijeku Cetinu kao i uz more. Kratka vožnja uz rijeku od samog centra grada dovela nas je i do restorana koji je sve samo ne običan. Smješten na obali Cetine, obiteljski restoran Kaštil Slanica je, baš poput Omiša, duboko povezan s rijekom, morem i tradicijom ovog kraja, a svoju priču priča kroz fantastičnu hranu i ambijent u kojem smo poželjeli ostati satima…

Iako restoran ima lijep i prostran unutrašnji dio, prava se čarolija Kaštil Slanice nalazi na terasi, s pogledom na mirni dio toka Cetine, na zelenilo koje okružuje rijeku i visoke stijene koje omeđuju kanjon. U Omiš i okolicu dolazim od malena i dojma sam da Kaštil Slanica postoji oduvijek. I doista, njihova je priča duga: još od 1998. rade tijekom cijele godine i uskoro će proslaviti 30. rođendan.

Ako tražite konobu u kojoj ćete pojesti fantastičnu pašticadu i savršeni crni rižot, na pravom ste mjestu. Možda vas zanimaju riječni specijaliteti, pohane žabe, brudet od jegulje ili klasik, fini domaći kruh ispod peke? Sve ćete to naći u ovom restoranu koji čuva i slavi tradiciju autentičnih dalmatinskih jela, poštuje podneblje i tradiciju, a u fokusu im je uvijek svježa, sezonska i lokalna namirnica. Tako im je podijeljen i jelovnik: jela iz mora, iz Cetine i sa stine. Svega što okružuje Omiš.

Vlasnica Dunja Kadrić ispričala nam je detalje o povijesti restorana i cijela je priča postala još zanimljivija i intrigantnija. Na obali rijeke njihova je obiteljska zemlja, djedovina, koja je u obitelji još od davne 1754. godine. Baš ovdje, uz rijeku, obitelj se oduvijek okupljala, obilježavala važne životne trenutke, Dunjini su se roditelji u 80-ima tu čak i vjenčali.

Restoran je dobio ime po kuli, kaštelu, koja potječe iz 16. stoljeća i na čije je ostatke naslonjen restoran, te po soli koja je u to vrijeme bila važan resurs. Mjesto s kojeg se nadzirao prijevoz soli tada se nazivalo Slanica, i po tim je povijesnim obilježjima restoran naposljetku dobio ime.

Na toj nevjerojatnoj lokaciji na kojoj se isprepliću priroda i povijest, restoran su krajem devedesetih otvorili Dunjini roditelji Damir i Vinka. Nisu tad imali nešto puno iskustva u ugostiteljstvu, ali vizija je bila jasna. Mama Vinka je od početka bila zadužena za kuhinju i još uvijek svakodnevno kuha. „Ne voli se previše eksponirati, ali gosti je upoznaju kroz njezina jela,“ smije se Dunja. Oboje su i dalje uključeni u posao, svatko ima svoj dio posla i zaduženja, ali kao i u svakom obiteljskom poslu, svi rade sve što treba. Privatni i poslovni život teško je potpuno odvojiti.

„Filozofija restorana nije se promijenila od prvog dana,“ priča nam Dunja dok sjedimo uz Cetinu. Naglasak je, ističe, uvijek bio na tradicionalnim jelima omiškog i cetinskog kraja. „Pratimo trendove i povremeno uvodimo novitete, ali temelj ponude ostao je isti kao prije gotovo trideset godina,“ kaže s neskrivenim ponosom.

A ponos restorana je, među brojnim zvijezdama jelovnika, njihov slavni kruh ispod peke koji peku na kominu prema tradicionalnoj recepturi Dalmatinske zagore. Probali smo ga i sva slava koja ga prati je zaslužena. Mek, konkretan, pun okusa podsjetio nas da se trud oko kruha isplati jer prava stvar nije ni slična onoj koju kupujemo u trgovinama.

Probali smo i njihovu pašticadu s domaćim njokima, meso je bilo meko kao duša, a umak gust, aromatičan i konkretan. Brudet od jegulja bio mi je, usudila bih se reći, čak i bolji od onog na Neretvi, a crni rižot jedan od boljih koje sam probala ove godine. No posebno me oduševilo predjelo jer me podsjetilo na okuse iz djetinjstva.

To su srdele na savur, koje rade po starom obiteljskom receptu i koje je u samo nekoliko godina postalo hit među gostima. Obrok smo započeli nevjerojatnom juhom od raštike, o kojoj smo još dugo pričali i zbog koje bismo se sutra vratili u restoran čak i da nema svih drugih divota na meniju.

„Osnovu jelovnika ne mijenjamo često, ali povremeno uvodimo sezonska jela. Juhu od raštike trenutačno testiramo, zasad nije dio stalne ponude, ali reakcije gostiju su izvrsne i vjerojatno će uskoro postati dio ljetnog jelovnika,“ otkriva nam Dunja, koja o dalmatinskim jelima priča s posebnim entuzijazmom i ljubavlju.

„Najjednostavnija jela često su i najbolja i to je srž dalmatinske kuhinje. Kada imate kvalitetnu namirnicu, nema potrebe za pretjeranim kompliciranjem. Naravno, postoje i jela poput pašticade koja zahtijevaju višednevnu pripremu, ali upravo je ta posvećenost detaljima dio naše gastronomske filozofije na koju smo ponosni,“ govori nam Dunja.

Ogledalo dalmatinske raznolikosti je i ponuda vina u restoranu Kaštil Slanica. Nude, naime, isključivo dalmatinska vina i maksimalno se drže autohtonih sorti, iako imaju i pokoju međunarodnu koju proizvode dalmatinski vinari. Pokrili su sve, od pjenušavih, preko rose, bijelih i crnih, pa sve do desertnih vina. „U početku smo bili skeptični i bojali se da će gosti tražiti međunarodne i poznatije sorte, ali uz kvalitetnu edukaciju osoblja postigli smo da čak i ako požele sortu koju nemamo, mi im preporučimo najsličniju dalmatinsku sortu s karte. I to odlično funkcionira,“ ispričala nam je vlasnica restorana Kaštil Slanica.

Pred Dunjom, njezinom obitelji i timom sad je najužurbaniji dio godine, ljetna sezona, kad će terasu zauzeti brojni strani gosti do kojih je došla priča o hrani, ambijentu i ugledu restorana. Ali tu su i dalje njihovi stalni gosti, koji ih desetljećima nisu iznevjerili. Bilo da je na terasi susjed iz Omiša, biznismen iz Zagreba, stranac s drugog kontinenta ili filmska zvijezda iz Hollywooda, u Kaštil Slanici će ga dočekati isto: sa širokim osmijehom i ljubaznošću, spremni prezentirati najbolje od tradicionalne dalmatinske gastronomije koja spaja more, rijeku i kopno.

Za više inspirativnih priča iz srednje Dalmacije posjetite www.dalmatia.hr.