Mistični kompleksi za žene posvećene bogu, koje nisu htjele sasvim odustati od svjetovnog života, do danas su ostali mjesta mira i vjere

Jeste li ikada čuli za begine? Ili beginaže? Ako niste, definitivno ste na dobrom mjestu. Naime, u ovom članku uronit ćemo u ‘skriveni’ svijet žena i djevojka koje su život odlučile posvetiti bogu, ali se pritom ne odreći u potpunosti izvanjskog svijeta. Kao takve, okupljale su se u svoje vlastite zajednice, koje na području Flandrije u Belgiji štiti i UNESCO. Beginaži u kojima su tamo živjele i danas predstavljaju kutak mira i odmora od užurbanosti svakodnevice. Begina je isto tako bilo i u Hrvatskoj, u kojoj su bile poznate pod nazivom ‘picokare’.

Za početak, još malo definicija. Begine (‘béguines’), kaže Hrvatska enciklopedija, naziv je koji potječe od latinske riječi beginnae, a termin se odnosi na laička vjerska udruženja djevojaka i udovica koja su nastala oko 1200. godine u Nizozemskoj. Iz te zemlje, navodi se dalje, koncept se u 13. i 14. stoljeću širio dalje, Belgijom, Francuskom i Njemačkom. Beginaži, odnosno béguinages u originalu, bili bi zajednice begina, a oni na području Flandrije nalaze se pod posebnom zaštitom.

Takvi kompleksi u Flandriji u Belgiji, ukupno 13 lokaliteta, uvršteni su na popis svjetske baštine još 1998. godine. Na stranici UNESCO-a posvećenim upravo njima, opisuje se kako se radilo o zatvorenim zajednicama u kojima su begine zadovoljavale sve svoje potrebe, odnosno one bi se sastojale od kuća, crkve, pomoćnih zgrada i zelenih prostora, a sve izgrađeno u stilu koji je karakterističan za Flandriju. Beginaži su često bili okruženi zidinama ili pak opkopima, a vrata izvanjskom svijetu otvarala bi se preko dana. Ti kompleksi, pojašnjava se u nastavku, fascinantni su podsjetnik na tradiciju koje su ‘béguines’ odnosno begine razvile na sjeverozapadu Europe u srednjem vijeku.

Na području belgijske Flandrije UNESCO dakle štiti 13 lokaliteta i navodi kako ih se i danas smatra ‘rajevima mira’, kakvi su, navode, bili i u prošlosti. Neka od tih mjesta, navode, i dalje imaju ‘zatvoren’ karakter, u smislu postojanja vrata koja bi ih dijelila od vanjskog svijeta, no većina ne. Nažalost, nisu očuvani ni originali iz samih početaka, zato što su se oni u 16., a pogotovo 17., stoljeću mijenjali zdanjima od kamena ili opeka, iako se poštovalo postojeće tlocrte. U 18. stoljeću, broj begina počeo je opadati, a s njima i broj njihovih zdanja.

Na stranici posvećenoj tematici begina, Beguines, navodi se kako se osim ovih lokaliteta u Belgiji, još dva beginaža nalaze u Nizozemskoj te jedan u Francuskoj. No, naglašavaju kako su begine znale živjeti u različitim vrstama smještaja. Nekada bi beginaži bili samostani, nekada kuće u nizu… Na području Belgije ih je navodno postojalo oko 300, dok se zlatnim dobom begina naziva razdoblje od 1230. do 1280. godine, kada je nastala većina beginaža. Isti izvor navodi kako je posljednja begina na svijetu, Marcella Pattijn umrla 14. travnja 2013. godine u Belgiji. Time je pokret i službeno došao svom kraju, iako danas postoje neki moderni, inspirirani njime. Tijekom svog postojanja begine su znale biti izložene i progonu. Kao primjer se navodi Marguerite Porete, koja je bila živa spaljena.

Begine se spominju i u kontekstu Hrvatske, gdje se uz njih veže naziv ‘picokare’. Na portalu Vjera i djela definira ih se kao trećoredice koje su se opredijelile za život između redovništva i svjetovnosti. “Radeći težačke i druge poslove (trećoredci,op.a) zarađivali su za vlastiti život i od toga se brinuli za sirotinju, provodili su strogi isposnički život prepleten vidljivim i nevidljivim oblicima pokore, a nerijetko su imali i posebnu (redovničku) odjeću koja ih je razlikovala od svjetovnjaka. Takav način života naročito je privlačio djevojke i udovice, koje su se zavjetovale na djevičanstvo, ako su bile djevojke, odnosno na spolnu uzdržljivost, ako je riječ o udovicama”, definira taj izvor.

Na području Hrvatske, nastavlja dalje, postojanje tih svjetovnih trećoredica bilo je posebno snažno u Dalmaciji. Pretpostavlja se da su se na ta područja proširila iz Italije, a zvale su se dakle picokare, picukare ili picokere, a ponekad su ih zvali i mantelate ili pak sestre od pokore… Sam naziv picokara, navodi spomenuti portal, korijene vuče iz talijanskog jezika, od riječi bizzocche, bizzochera ili pinzochera što neki prevode bogomoljka, to jest pobožna žena. Njihov život često je bio vrlo asketski, objašnjava se nadalje, znale su učestalo postiti i pribjegavati različitim vrstama pokore, od samobičevanja pa čak i nošenja šiljastih odjevnih predmeta koji bi izazivali bol. Pomaganje potrebitima bio je neizostavan dio njihove svakodnevice, a često su radile i teške poslove. Za sebe su ostavljale samo nužno. Sav višak davale bi siromašnima.