Netflix skriva brutalno dobru seriju koju mnogi nazivaju najboljim trilerom ikad. Ima 8,6 na IMDB-u i inspirirana je stvarnim događajima

Jedna kišna subotnja večer nije nam pružila drugi izbor nego da se družimo s Netflixom. Sama platforma ponekad iskreno zna biti iritantna te je potreban veliki trud i puno uloženog vremena da bi se ovdje doista pronašlo nešto kvalitetno, posebno u zadnje vrijeme. Ipak, u nekoliko navrata na pojedinim društvenim mrežama, negdje u kutu oka uočili smo preporuku o „najboljoj kriminalističkoj seriji ikad napravljenoj“ za koju malo tko zna, a nalazi se baš na Netflixu.

Iz nekog razloga te su se preporuke zadržale u memoriji pa je ta kišna večer bila idealna da provjerimo o čemu se radi. Vrlo vjerojatno pretpostavljate kako to ide, to je kao ona poznata izjava „popit ću samo jednu“. Na kraju to nikada ne bude tako pa ni s ovom serijom. Trebalo je puno snage i nagovaranja da se tu večer ne dočeka jutro uz Netflix. Danas pišemo o seriji Mindhunter koja nas je u potpunosti uvukla u svoj uvrnuti svijet. Možda će vam odmah sam naziv nagovijestiti da ovo ipak nije serija za svakoga. Prvenstveno, radi se o poprilično „teškoj“ kriminalističkoj seriji, odnosno mogli bismo reći psihološkom trileru.

Naime, Mindhunter prati početke FBI-jeva Odjela za bihevioralne znanosti krajem 70-ih godina i razvoj psihološkog profiliranja serijskih ubojica. Mladi agent Holden Ford i iskusni Bill Tench počinju intervjuirati zatvorene serijske ubojice kako bi razumjeli njihovu psihologiju i razvili metode koje bi pomogle u rješavanju budućih zločina. U tome im se pridružuje psihologinja Wendy Carr, a njihov rad postupno postaje temelj modernog kriminalističkog profiliranja.

Ljubitelji davno popularnog i dobro poznatog trilera Sedam s Bradom Pittom i Morganom Freemanom te Fight Cluba, gdje se Pittu pridružio genijalni Edward Norton, već će u prvih nekoliko minuta serije Mindhunter prepoznati atmosferu, boje i glazbu koji upućuju na zajedničkog redatelja Davida Finchera. Serija je vizualno obojena prijetećom paletom zelene, mutne smeđe i gotovo beskonačne crne, dok dnevnih scena u seriji gotovo i nema.

Možemo odvažno reći da Mindhunter nije ništa manje kvalitetno snimljen od spomenutih velikih hitova. Neki su zbog toga zamjerili seriji da je pretenciozna, tih elemenata svakako ima, a vjerojatno bi se tu dalo diskutirati i o samoj kompleksnosti teme koja se obrađuje i načinu na koji joj se pristupa. Ipak, kad bismo na taj način secirali svaku seriju, malo bismo toga u životu pogledali. Na kraju krajeva, treba prihvatiti da se radi o umjetničkoj interpretaciji, a ne dokumentarcu.

Sada kad smo to riješili, možemo se vratiti na samu seriju. Ako ste ljubitelji brze, akcijske radnje, ovu seriju, koliko god voljeli krimiće o serijskim ubojicama, slobodno zaobiđite. Sporost je ono što većina gledatelja zamjera seriji Mindhunter. S druge strane, mi smatramo da je baš taj odabrani ritam idealna brzina da se gledatelja potpuno uvuče u zbilja mučnu i tešku tematiku.

Sama radnja na prvi pogled izgleda uobičajeno. Odnosno, riječ je o još jednoj seriji o nekonvencionalnom policajcu s kompliciranim privatnim životom koji rješava jezive zločine, ali Mindhunter, za razliku od stotina drugih serija ovog žanra, donosi snažan sloj stvarne i kreativne autentičnosti. Ovom sloju svakako pomaže činjenica da je serija inspirirana stvarnim događajima i knjigom bivšeg FBI-jeva agenta Johna Douglasa.

Iz osobnog iskustva, bez previše odmjeravanja što valja ili ne valja, možemo samo reći da nas je serija potpuno usisala bez da smo uopće primijetili kada se to dogodilo. U početku očekujete klasičnu kriminalističku priču o serijskim ubojicama, ali vrlo brzo postane jasno da je serija puno više o ljudima koji pokušavaju razumjeti nasilje nego o samim zločinima. Nema pretjerane akcije, nema stalnih šokova, ali atmosfera je toliko jaka da se gotovo u potpunosti poistovjetite s glumcima i njihovim emocijama. Nebitno radi li se o „good guysima“ ili „bad guysima“, što je zbilja začuđujuće i donekle zastrašujuće.

Najfascinantnije je to kako obični razgovori u seriji postanu strašniji od scena zločina. Intervjui sa serijskim ubojicama djeluju gotovo hipnotički jer nikada ne znate manipuliraju li ili stvarno pokušavaju objasniti sami sebe. U jednom trenutku uhvatite se kako i sami pokušavate analizirati njihove rečenice, a onda shvatite da vas serija polako uvlači u isti mentalni prostor u kojem završavaju glavni likovi.

Ono što trajno ostaje u glavi nisu pojedini slučajevi, nego osjećaj emocionalnog propadanja likova. Kako sezona ide dalje, svi djeluju umornije, hladnije i nekako praznije. Serija jako dobro pokazuje koliko proučavanje najmračnijih dijelova ljudske prirode počinje uništavati ljude koji tome posvete život.

Upravo zato nam je Mindhunter ostao puno više od “još jedne Netflix krimi serije”. Djelovao nam je kao psihološka studija opsesije, usamljenosti i granice između fascinacije i potpunog emocionalnog raspada koja vas iz epizode u epizodu tjera da preispitujete svoje znanje, emocije i pogled na ljudska bića.