RADIMO PREVIŠE!
Kultura i Život
Zašto je glavni grad Njemačke gotovo 30 godina bio podijeljen betonskom barijerom i bodljikavom žicom
Dana 12. lipnja 1987. — više od 25 godina nakon što je Berlinski zid prvi put podijelio istok i zapad grada — američki predsjednik Ronald Reagan održao je poznati govor ispred Brandenburških vrata u Berlinu, izazivajući svog sovjetskog kolegu Mihaila Gorbačova izjavom, “Gospodine Gorbačov, srušite ovaj zid.” Samo nekoliko godina kasnije, 9. studenoga 1989., zid je konačno srušen, ali za to zaslužan bio nije gospodin Gorbačov već njemački narod. Priča o Berlinskom zidu priča je o podjelama i represiji, ali i o žudnji za slobodom — a događaji koji su doveli do njegovog rušenja nisu iznimka.
KADA I ZAŠTO JE NASTAO BERLINSKI ZID
Zid je nastao na kraju Drugog svjetskog rata, kada je Njemačka bila isklesana na četiri dijela i okupirana od strane savezničkih sila. Iako se Berlin nalazio oko 150 kilometara istočno od granice između DDR-a i Zapadne Njemačke i potpuno okružen sovjetskim sektorom, grad je izvorno bio podijeljen na četiri dijela, ali je do 1947. godine konsolidiran u istočnu i zapadnu zonu.
Godine 1949. službeno su osnovane dvije nove Njemačke. Socijalistička Istočna Njemačka bila je pogođena siromaštvom i potresena radničkim štrajkovima kao odgovor na nove političke i ekonomske sustave. Odljev mozgova i manjak radnika koji je rezultirao potaknuli su DDR da zatvori svoju granicu sa Zapadnom Njemačkom 1952., što je ljudima znatno otežalo prelazak iz “komunističke” u “slobodnu” Europu..
Gotovo 30 godina Berlin je bio podijeljen ne samo ideologijom, već i betonskom barijerom koja je vijugala kroz grad, služeći kao ružan simbol Hladnog rata. Podignut u žurbi i srušen u znak prosvjeda, Berlinski zid bio je dug gotovo 160 klilometara i bio je zaštićen bodljikavom žicom, psima napadačima i 55.000 nagaznih mina. No, iako je zid stajao između 1961. i 1989., nije mogao preživjeti masovni demokratski pokret koji je završio rušenjem socijalističke Njemačke Demokratske Republike (DDR) i potaknuo kraj hladnog rata.
NEKOLIKO TISUĆA LJUDI USPJELO JE PRIJEĆI ZID KOJI JE DIJELIO ISTOČNU I ZAPADNU NJEMAČKU
Ukupno je najmanje 171 osoba ubijena pokušavajući prijeći preko, ispod ili oko zida. Prema njemačkom povjesničaru Hans-Hermannu Hertleu u njegovom djelu Berlinski zid: Spomenik hladnog rata, između 1961. i kada je zid konačno srušen 1989., više od 5000 istočnih Nijemaca uspjelo je prijeći granicu skočivši kroz prozore susjednih zgrada do zida ili penjajući se preko bodljikave žice. Neki su čak pokušali prijeći u balonima na vrući zrak, probijajući se vozilima pri velikim brzinama ili puzeći kroz kanalizaciju.
Ali 1989. godine, generalni sekretar Komunističke partije Sovjetskog Saveza, Mihail Gorbačov, bio je uvjeren da je Sovjetskom Savezu potrebna reforma. Usred tog ozračja reforme, navečer 9. studenoga 1989., Gunter Schabowski, istočnonjemački vladin dužnosnik, dao je iznenađujuću izjavu na konferenciji za novinare.
“Trajna preseljenja mogu se izvršiti preko svih graničnih prijelaza između Istočne i Zapadne Njemačke.” Ova vijest je postavljena kao postupna promjena u politici. No, nakon što je novinar Riccardo Ehrman upitao kada će propisi stupiti na snagu, Schabowski je odgovorio: “Koliko ja znam, stupa na snagu odmah, bez odgode.” Tako je Gunter Schabowski stekao svjetsku slavu jer je slučajno započeo uništavanje unutarnje njemačke granice na konferenciji za novinare.
POVIJESNI DAN ZA NJEMAČKU
Schabowskijeva tiskovna konferencija bila je glavna vijest u dva glavna informativna programa Zapadne Njemačke. Te je noći voditelj Hanns Joachim Friedrichs izjavio: “Ovaj 9. studenog je povijesni dan. DDR je objavio da su, počevši odmah, njegove granice otvorene za sve. Vrata u Zidu širom su otvorena.”
To je bilo sve što je istočnonjemačko stanovništvo trebalo čuti. Građani su masovno pohrlili na granicu negdje oko 21 sat i ustanovili da, nakon prve zbunjenosti, graničari doista propuštaju ljude. Ovo je bila presudna žarišna točka u povijesti između dviju strana, jer su stražari lako mogli pucati na ljude. Međutim, nitko među istočnonjemačkim vlastima nije želio osobno preuzeti ovlasti izdavanja naredbi koje vode do uporabe smrtonosne sile.
Tisuće ljudi tražilo je da se otvore vrata. Granični policajci bili su pred važnom odlukom – otvoriti vatru na civile ili ih pustiti. Nešto prije ponoći, izvijestili su nadređene o svojoj odluci: otvorit će sva preostala vrata i omogućiti gomili da pređe granicu.
STANOVNICI ZAPADNOG BERLINA DOČEKALI SU SVOJE KOLEGE GLAZBOM I ŠAMPANJCEM
Neki su građani počeli rušiti fizičku barijeru. Masa je počela skandirati “Tor auf!” -Otvorite kapiju! Do ponoći punktovi su bili potpuno preplavljeni. Na globalnoj razini, pad Berlinskog zida označio je simboličan kraj Hladnog rata, slavno ponukavši politologa Francisa Fukuyamu da to proglasi “krajem povijesti”.
Dana 3. listopada 1990., 11 mjeseci nakon pada Berlinskog zida, Istočna i Zapadna Njemačka ponovno su postale jedna država. Unatoč početnoj euforiji, put do oporavka za Istočnu Njemačku bio je dug i težak s ekonomskim i društvenim poremećajima. A posljedice pada traju i danas: građani su i dalje plaćali nešto veće poreze nego prije spajanja kako bi pokrili troškove ujedinjenja. Manje od mjesec dana kasnije, DDR se potpuno raspao, a 1990. Njemačka se ponovno ujedinila.
Sovjetski Savez je slijedio taj primjer, a danas se pad Berlinskog zida smatra simbolom kraja Hladnog rata. Ako putujete u Berlin, možete ga pogledati u Memorijalnom centru u ulici Bernauer (Bernauer Straße) te na još nekoliko mjesta u gradu na kojem su izloženi njegeovi dijelovi. A dio nekog, možda čak i autentičnog Berlinskog zida možete ponijeti i kući jer se prodaje u mnogim njemačkim suvenirnicama.