Mario je dao otkaz u ljekarni i iz grada otišao na selo. Vodi imanje sa 140 ovaca i 20 koza: “U gradu je svima život isti…”

Zvuk crkvenog zvona i žamor grada odlučio je zamijeniti cvrkutom ptica, a kutu i sterilnost ljekarne radnom odjećom i nepresušnim popisom poljoprivrednih poslova. Mario Bačić iz Šibenika odlučio je ostaviti svoj stari život iza sebe i iako se konačna odluka svela na jedan trenutak, ona se plela i valjala još od djetinjstva. Oduvijek je živio za selo, za životinje, još kao dječak. Stoga ni ne čudi da su oni postali njegova nova svakodnevica.

Svoj novi život, daleko od gradske vreve, 43-godišnji Mario, po struci farmaceut i agronom, gradi u selu Ružić nedaleko od Drniša. Kojih 10 kilometara dalje od Ružića nalazi se Badanj, rodno selo njegove obitelji. Još kao mali tamo je provodio svaki svoj vikend, a kasnije kad bi planinario na Dinaru ili Svilaju gledao bi s autobusne stanice prema kući i imanju na kojem danas živi i na kojem vodi i svoj OPG Ljubica. Ime mu je nadjenuo u sjećanje na svoju majku, na čiji je nagovor, uostalom, i upisao farmaciju.

No, iako je volio svoj posao, krenuo je, kaže, putem kojim ga je vuklo srce, a to je na selo. „Dosadilo mi je. Svaki dan je bio isti, zaželio sam se promjene i igrom slučaja je ispalo kako je ispalo”, govori Mario koji sam za sebe kaže da je avanturista, ali i vrijedan. Potrebnu dozu avanture i rada, želju za akcijom, pronašao je upravo na svom imanju. Tu, kaže, može napraviti puno više nego što bi uspio u nekoj privatnoj ljekarni.

Mario Bačić danas skrbi za jednu sasvim drugačiju ekipu. I iako na svom imanju živi sam, on to u biti nije. Vrijeme provodi u iznimno brojnom društvu: jedna krava, 140 ovaca te četiri ovna, 20 koza, 10 purica, nešto biserki, 55 koka nesilica, oko 150 pilića, 30 golubova, 20-ak prepelica, dva afrička tvora, četiri psa, tri, četiri mace i 10-ak kunića… S tom ekipom došla je i jedna sasvim druga realnost. Danas nije ‘samo’ farmaceutski tehničar, danas je ‘sve’. “Na farmi moraš bit sve, od čistača do doktora. Šišam ovce, pa sam i frizer“, kaže.

“Sada u ljetno doba se budim u pet pa do ponoći… Jučer sam u kuću ušao u 11 sati. Ujutro kad se dignem popijem kavu i puštam ovce do jedno osam sati na jutarnju ispašu. Popodnevna je od pet pa do mraka. U toj razlici, od devet do pet moram napraviti sve ostalo. Imam i dva inkubatora, a ljeti sve to traži više vode… Sinoć kad sam došao kući u devet, shvatio sam da mi je ostalo jedno janje, vratio sam se po njega pa otišao po kravu koja je vezana na ispaši, pa neka kokoš ostane vanka, pa dok pokupim jaja od tuka, pa mačkama dat jest, a do ponoći moraš malo i po kući srediti, robu ako sam što opra… “, nabraja vlasnik OPG-a Ljubica.

Plodovi njegova mukotrpnog rada su opipljivi. Na njegovu kućnom pragu može se kupiti cijeli niz proizvoda. Nekada, kad je još uvijek radio i u ljekarni, radio je i dostavu u Šibenik, no to više ne radi na redovitoj bazi. Jednostavno nema vremena zbog količine posla. Većinu njegovih proizvoda čine janjetina te kokošja jaja, a dosta se dobro prodaju i prepeličja jaja, meso mladih pivaca te purica, kozje mlijeko i stajski gnoj.

OPG je nazvao, kao što smo već spomenuli, po pokojnoj majci. „Kupio sam stan na Šubićevcu, nešto mi je i ona pomogla financijski… I živjela je sa mnom, 11 godina smo se borili s rakom i umrla je u tom stanu. Tako da mi je stan budio ružne uspomene… A uvijek sam želio ići na selo i dok sam radio kao farmaceut u ljekarni sam završio agronomski fakultet. Šefica mi je to sve omogućavala i doista sam joj zahvalan. Onda sam prodao taj stan i nekako si mislim da mi je mama to poslala s neba pa sam nazvao OPG po njoj”, prisjeća se Mario.

Njegovo imanje, na kojem se nalazi i kuća, ima oko 2300 metara četvornih, a podno njega je i polje s bunarom, ukupne površine 7500 metara četvornih. Imanje je kupio prije četiri godine, no promjena životnog stila se nije dogodila preko noći. Dok je još radio u ljekarni kupio je, za početak, samo 20 ovaca. Na kraju je njegov otac dokupio još 70, no kako je naposljetku odustao od njihova čuvanja. Mario je sve preuzeo i dao otkaz. “Kad sam razmišljao da dam otkaz bilo je ‘aj, ok’. Ali prodat ovce je bilo ‘ne’. Veza sam se za njih”, prisjeća se.

Njegov današnji život puka je suprotnost onom prijašnjem. Sve vrijeme koje ima potroši na životinje, ali to je i htio, odmah dodaje. “Dosta se čovjek umori, ali zdrav je to umor. Dosta su i ljudi ovdje drugačiji, mijenjamo se, ja tebi pivca ti meni krumpira… Zanimljivo je. U gradu nam je svima život isti, sve se svodi na posao ako se nisi oženio, kafić… Meni je to trošenje vremena, ovako planiram nešto napraviti i za ovo selo. Puno bolje da ovako potrošim život”, kaže.

Mario kaže da je, u tom povratku suživotu s prirodom, neprocjenjivo kad ujutro čujete pjev ptica. “Sve što sam htio vidjeti vidio sam, nisam osoba od putovanja, a kad odživite neke stvari ovo je blagodat od života, opuštenije je. Fizički je napornije, no psihički ne stignem razmišljati, sve se svede na par stvari prije spavanja o tome što ću napraviti sutra. Neke stvari koje su me opterećivale u gradu tu mi uopće ne padaju na pamet“, priznaje.

Što se tiče poslova na imanju kaže da mu sve ide prirodno, iako se naravno potkradaju greške. Najjednostavniji su za održavanje kokoši i kunići. A upravo kuniće i golubove drži samo iz ljubavi. Golubove odmalena voli, a i stric mu je strastveni golubar. Ovca je, s druge strane, najkompliciranija kaže. Među ostalim i zbog broja ovaca koje ima. “Kad se počnu janjit, prva dva dana su janjci slabašni, ima raznorazne bolesti… Treba im i čistit papke, šišati ih, čistiti, puno je posla s njima…”, pojašnjava.

Pitamo ga ima li favorita. Sve su mu životinje drage, odgovara, no izdvojio bi maltezericu Gitu koja je, kako kaže, prošla stari dio života s njim, kao i kravu Domenicu. “Ona je prvo govedo koje imam i za nju sam se dosta vezao… Bila je divlja, na Dinari sam je kupio, s vremenom se pripitomila i sad za mnom hoda kao pas”, govori Mario čije životinje, dodaje, i inače žive u međusobnom skladu.

Ima isto tako i velike planove. Planira se širiti, a za koju godinu bi sve želio malo povezati i s ljudima, u smislu seoskog turizma, pa i držati malu školu čuvanja ovaca. “Da ljudi vide iz prve ruke kako to izgleda. Ovce ne miruju, stalno idu naprijed, trebaš ih vodit…”, govori Mario.