Iko je otišao iz grada i na dalmatinskom otoku vodi farmu nojeva: “Njihova su jaja ogromna i zdravija od kokošjih”

Vratovi su im neobično dugački, kljunovi oštri, a oči znatiželjne. Debeljuškasto tijelo prekriveno gustim perjem kao da je pomalo nespretno postavljeno na tanke noge i taj prepoznatljivi vrat. No unatoč neobičnom izgledu, bude u čovjeku neku znatiželju, čak i dragost. Nojevi, najveće živuće ptice na Zemlji, podrijetlom su iz Afrike i Azije. No mi smo ih našli na mirnom dalmatinskom otoku, na slikovitoj Šolti. Tamo nas je put odveo na Iko’s Farm, farmu nojeva na kojoj se mogu izbliza vidjeti i upoznati, a ako ste hrabri i dodirnuti ove neobične ptice.

Ikina farma nojeva, službenog imena Iko’s Farm, nalazi se nedaleko od Gornjeg Sela na Šolti, tek desetak minuta vožnje udaljen od Stomorske. Vozimo se kroz Gornje selo i na izlazu iz mjesta nailazimo na znak Iko’s farm, koji nas upućuje da skrenemo lijevo. Nastavljamo još nešto više od kilometra makadamom i stižemo na odredište!

Na njoj nas dočekuju vlasnik Iko Vuletić, prostrano imanje prošarano maslinama i stablima limuna, tri ogromna noja, dva nezainteresirana magarca, pas, nekoliko kokoši i nestašna koza. Odmah shvaćamo da smo na doista jedinstvenom mjestu, s kojeg se pruža pogled sve do mora. Iko želi spojiti razgovor s nečim korisnim, pa krećemo s njim nahraniti nojeve koji znatiželjno izdužuju vratove preko ograde nastambe i proučavaju svoje goste.

Crni muški noj je Mata, ime duguje činjenici da je stigao iz Slavonije, Justa je ime dobila jer ima iskrivljena usta, a ime ženke Crne jasno je čim se vidi boja njezinog perja. Kako su magarci Žaklina i Prika dobili imena nismo pitali, iako se sigurno i iza toga krije dobra priča. Iz kante im dodaje žitarice, a mi odmah primjećujemo da su pomiješane s komadićima kamena.

„Nojevi imaju nevjerojatan želudac, mogu probaviti kamenčiće, koji su jako korisni za njih jer tako dobivaju kalcij. A kalcij je važan i zbog kvalitete jaja,“ objašnjava nam Iko dok začuđeno gledamo kako se dugi vratovi nojeva gotovo udvostručuju dok kroz njih prolazi hrana. Ne znamo puno o nojevim jajima, pa molimo Iku da nam objasni zašto su tako posebna i koliko ih njegove dugovrate cure snesu.

„Nekad su znale snesti i po 100 jaja u sezoni, sad je super ako bude 40-50 jaja. Nojeva jaja su velika, jedno je kao 25 kokošjih. I neusporedivo je bolje, meko, rahlo, nekako lakše. Smiju ga jesti i oni koji zbog kolesterola izbjegavaju kokošja,“ objašnjava nam vlasnik farme. Ima kupaca koji jedno jaje jedu po tjedan dana, drže ga umućenog u frižideru i svaki si dan peku dio za doručak. Cijena jednog jaja doseže i cijenu od 150 kuna.

Stojimo na ovom neobičnom mjestu, a da nismo Iku pitali otkud uopće farma nojeva na Šolti i na njegovom imanju. “Nemam veze sa Šoltom, iz Splita sam. Nakon rata nisam se mogao vratiti na posao, poslali su me u mirovinu, pa smo 2000. prodali stan u gradu i kupili kuću na otoku. Bio sam tu par puta prije i zaljubio se u Šoltu. Tražio sam što ću raditi, kupio prvo mali maslinik na rate, ali još mi je falilo zanimacije i posla. Onda su me uvjerili da su nojevi hit i da to tržište traži i nabavio sam ih 12. Opet na rate,” priča nam Iko.

Obilazio je postojeće vlasnike nojeva, čitao literaturu, obrazovao se, informirao. Tržište možda i je postojalo, ali ne u Hrvatskoj. Ideja je bila da on i njemu slični, a bilo ih je diljem Hrvatske, budu mali kooperanti nekom velikom proizvođaču i prerađivaču. Koji na kraju nije postojao. Male farme gasile su jedna za drugom, a on je ostao s tri noja o kojima može brinuti samo zahvaljujući turizmu i prodaji jaja. Dok govori o ovom dijelu svog života, u glasu nema gorčine, no ona se pojavljuje čim spomene svoj restoran koji je prije četiri godine morao zatvoriti.

„Imali smo tu gore mali restoran, dolazili su ljudi iz cijelog svijeta, napravili bi im peku, poslužili domaće proizvode. A onda je uz makadam koji vode do farme niknulo ilegalno odlagalište otpada i ja više nisam htio da moji gosti pored njega prolaze, da se sramotimo i ja, i otok i država. Vodim tu borbu dugo, a odlagalište je i dalje tamo. Ako se jednom sanira, volio bi ponovo otvoriti restoran, nabaviti više životinja, i djeca bi se uključila,“ mašta Iko, a mi se nadamo da će mu se san uskoro ostvariti.

Trenutno Ikinu farmu možete posjetiti ljeti od 18 do 20 sati, ali ako mu se najavite vjerojatno će vas primiti po dogovoru i van tog vremena. Trenutno od posjetitelja ne zarađuje ništa. Ulaz se ne plaća, a nije čak ni stavio kutijicu u koju bi oni mogli ubaciti donacije. „Ja se ne reklamiram, imam svoju Facebook stranicu i naveden sam na stranici turističke zajednice, i to je to. Ali uvijek me ljudi nađu.

Dolaze svaki dan, vraćaju se i oni koji su dolazili kad je radio restoran. Ja svakome ispričam malo o nojevima, pokažem im farmu. Na kraju pitaju gdje mogu ostaviti novac, a ja nemam odgovor. Pripremit ću uskoro tu kutijicu, a nadam se i ponovo otvoriti restoran,“ govori nam Iko dok razgovaramo na terasi nekadašnjeg restorana i razmišljamo kako je ogromna šteta da lokal na ovakvoj nevjerojatnoj lokaciji ne radi.