Ja sam hrvatski ovčar, zovu me i Garo, a suživot sa mnom zaštićen je kao kulturno dobro! Stoljećima brižno čuvam vaša sela

Simbol Slavonije, vrlo inteligentan, sa snažnom potrebom za ljudskim društvom, izvrstan čuvar, poslušan, lojalan i energičan. Upoznajte hrvatskog ovčara, čudesnog psa srednje duge kovrčave crne dlake, kojeg mnogi od milja zovu ”Garo” ili pak ”crna ovčica”. O njegovoj važnosti dovoljno govori činjenica da je krajem prošle godine tradicija uzgoja i suživota s hrvatskim ovčarom, najstarijom izvornom hrvatskom pasminom, napokon upisana u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske i time zaštićena kao nematerijalno kulturno dobro. Tako je i službeno potvrđeno ono čime se Slavonija ponosi već stoljećima: hrvatski ovčar nije samo pas, nego dio tamošnjeg načina života, rada i identiteta.

U tom procesu veliku ulogu imao je Matični klub Hrvatski ovčar iz Đakova, a njegov predsjednik, Blago Petric, kaže nam da se za razumijevanje čitave priče o priznanju treba vratiti u daleku prošlost. Klub je, ističe, osnovan 1992. zahvaljujući inicijativi kinologa iz Đakovštine s ciljem da se hrvatski ovčar promovira i prije svega zaštiti.

”Mi smo pasminski klub koji je fokusiran isključivo na hrvatskog ovčara, ne bavimo se drugim pasminama. Ovaj uspjeh oko priznanja definitivno nije došao preko noći”, kaže Petric. O tome najbolje govori činjenica da se hrvatski ovčar u povijesnim dokumentima spominje još u 14. stoljeću.

Riječ je o zapisima s područja Đakovštine iz davne 1374., u kojima se prvi put spominje pas koji je bio i ostao najzastupljeniji upravo u zlatnoj Slavoniji. ”Tad nije bilo mnogo školovanih i učenih ljudi pa su sve važno o svakodnevici zapisivali ponajprije franjevci i biskup Petar: o narodu, običajima, kulturi življenja, ali i životinjama koje su pratile čovjeka. Jedna od njih bio je i hrvatski ovčar”, objašnjava nam naš sugovornik.

Stoljećima kasnije, 1719. godine, pojavljuju se zapisi koji potvrđuju kontinuitet suživota s ovim psom. ”Usporedimo li ih s dokumentima koji su nastali 400 godina prije, jasno se vidi da je pasmina ostala nepromijenjena. Tako, primjerice, piše da su psi tri pedlja visoki, da ih ima s ušima gore i dolje, neki imaju rep, a neki ne, da su živahni, temperamentni i znatiželjni”, dodaje Blago.

Procesu priznanja još početkom 20. stoljeća pridonio je Stjepan Romić, kotarski veterinar, kinolog i konjogojac. Legenda kaže da je na blagdan sv. Ante popisivao goveda u Babinoj Gredi kad je na njega nasrnula krava. Spasila ga je garica, ženka hrvatskog ovčara, nakon čega se Romić zavjetovao sv. Anti i obećao da će se posvetiti istraživanju pasmine.

Što se tiče povijesti, postoji pretpostavka da su Hrvati u ove naše krajeve stigli upravo s hrvatskim ovčarom, koji ih je vjerno pratio sve od njihove pradomovine. S obzirom na to da su naši preci nekoć bili nomadi, sa sobom su dovodili i stoku pa su, logično, trebali i psa koji će im čuvati blago. No sam razvoj pasmine oduvijek je bio vezan baš uz Slavoniju, gdje je potreba za takvim psom bila najveća.

Sve donedavno hrvatski ovčar bio je neizostavan dio života na selu. Ljudi su imali puno više stoke i pas u takvom okruženju nije bio kućni ljubimac, nego alat. Nije bilo kamiona, prikolica, mehanizacije, a zajednica se oslanjala na sustav zajedničkog čuvanja blaga.

”Manji poljoprivrednici držali su jednu do dvije krave, a jedan čovjek, čordaš, imao je zadaću skupiti svu stoku iz sela i voditi je na pašnjak. Svoj dolazak najavljivao je pucajući kandžijom (bičem), psi bi lajali i ljudi su znali da je vrijeme za polazak”, objašnjava gospodin Petric.

Danas je, nažalost, ta slika gotovo nestala. U nekim selima u Slavoniji postoje čitave ulice u kojima više nećete vidjeti niti jednu kokoš, a kamoli neku drugu domaću životinju. Promijenio se način života, a s njim i uloga psa. Ipak, hrvatski ovčar i dalje ima silnu potrebu za radom, to mu je zapisano u genima i zato ga se sve češće usmjerava prema drugim aktivnostima kao što su sport ili agility.

No sve dok je Matičnog kluba Hrvatski ovčar iz Đakova, nema straha za budućnost ove divne pasmine, ponosa Hrvatske. ”Naši članovi od 1992. redovito sudjeluju na manifestacijama Đakovački vezovi, Brodsko kolo, Vinkovačke jeseni, Šokačko sijelo… Kroz folklor pokušavamo probuditi svijest o ljudima koji su živjeli s ovim psima”, kaže nam Blago.

Ipak, valja još jednom naglasiti da krajem prošle godine nije zaštićen sam hrvatski ovčar kao takav, već tradicijski uzgoj istog. Drugim riječima, štiti se odnos, neraskidiva veza između čovjeka i psa, tj. bezuvjetna ljubav koja je, na kraju krajeva, u ovoj priči daleko važnija od svih rodovnika.

Procjenjuje se da na području četiri slavonske županije postoji između 2500 i 3000 hrvatskih ovčara, no on danas nije vezan samo uz Hrvatsku. ”Ima ih u Americi, Japanu, Finskoj, Irskoj, Norveškoj, Njemačkoj, Poljskoj, Francuskoj… Mladi ljudi koji se bave sportom prepoznali su ih kao pasminu koja može parirati border collieju. Nevjerojatno su inteligentni: gledaju, promatraju, uče. Ako je nešto normalno, neće reagirati, ako nije, odmah će vas upozoriti”, govori Petric.

Ovaj pas je temperamentan, izuzetno otporan, odan, ali i ljubomoran, silno povezan s vlasnikom kojeg ne želi dijeliti, ni s kim. ”Definitivno bih ga preporučio aktivnim ljudima koji će s njim raditi”, kaže Blago. A iako je tradicija uzgoja i suživota s hrvatskim ovčarom danas napokon i službeno zaštićena, jasno je da to nije kraj čitave priče. ”Tek smo zagrebali ispod površine, ovo je samo početak”, zaključuje naš sugovornik.