REKORDERI LJUBAZNOSTI
Iva i Matej proveli su 9 mjeseci na medenom mjesecu iz snova: „Obišli smo 11 zemalja, putovali polako i minimalistički, a ideja se rodila na Caminu…“
Zamislite da ste pronašli osobu svog života, rekli ‘da’ i otišli na medeni mjesec… Ali, ne bilo kakav, već na nevjerojatno lud i uzbudljiv koji će trajati čak devet mjeseci i tijekom kojeg ćete proći gotovo pa pola svijeta! Ovo zvuči kao bajka i za mnoge jest, no Iva i Matej Ivkošić odlučili su je proživjeti u stvarnosti. Svoj nevjerojatni medeni mjesec opisuju kao ‘dug i sladak’, na ideju su došli dok su svladavali legendarni Camino de Santiago, a putovanja su im oduvijek u krvi i upravo su ona, kako kažu, jedan od magneta koji ih je spojio. Ta prva bračna pustolovina odvela ih je u čak 11 zemalja koje su birali spontano i u hodu, putujući minimalistički, s jednim ciljem – stvoriti što više uspomena za cijeli život. Uspjelo im je, a neke od njih, kao i svoje predivne fotografije, podijelili su ovom prilikom i s nama.
VJENČALI SE NAKON ŠEST I POL GODINA ZAJEDNIČKOG ISTRAŽIVANJA SVIJETA
Iva (26), magistrica molekularne biologije i biokemije, rodom iz okolice Osijeka, i Matej (29), prvostupnik fizioterapije iz Splita, žive u Podstrani, a njihova je priča započela kad se Iva doselila u Split kako bi studirala na PMF-u. Odmah su, kaže, ‘kliknuli’. “Od prvog izlaska smo svaki dan provodili zajedno, a koliko smo nerazdvojni od samog početka govori činjenica da smo već nakon pola godine zajedno i uselili. To ljeto smo se upustili i u prve zajedničke putničke avanture, a sve te godine, šest i pol, istraživanja Europe, života u stranoj zemlji i nesvakidašnjih situacija su nas dovele do konačnog cilja pred kojeg smo stali u kolovozu 2023. godine, u malenoj kamenoj crkvici koja viseći s litice pruža pogled na čiovski arhipelag“, ispričala je Iva.
VIZIJA ŽIVOTA KAO USPOMENE ISPUNJENE SMIJEHOM
Ideja o dugom medenom mjesecu rodila se dok su koračali putevima poznatog 900 kilometara dugog Camino de Santiaga. “Vrijeme, a bilo ga je na pretek, koje smo tijekom hodočašća trošili na razmišljanje, nas je dovelo do jednog zaključka – dašak slobode koji uživamo ovih 30 dana ne može biti dovoljan za cijeli život.
Slušajući priče drugih hodočasnika, brzinom svjetlosti nam je postalo kristalno jasno da je sada vrijeme za stvaranje nezaboravnih uspomena, a ne nakon mirovine ili nedajbože nikad. Jer kad malo bolje razmisliš, život i je to – uspomene. Sam život će jednog dana biti jedna uspomena. I na svakome od nas je da se pobrinemo koliko će velika i bogata biti. A dobro mjerilo za to je broj osmijeha, ali onih iskrenih, koji ti toplinom preplave srce kada se najmanje nadaš. E, ti se broje. A mi smo ih se u ovih devet mjeseci bome nabrojali“, objasnila je Iva.
PRAVILO NA PUTOVANJU JE ‘ISKORISTI BUDŽET NAJBOLJE ŠTO MOŽEŠ’
U biti, sve je ukazivalo da će njihov medeni mjesec biti doista neobičan. Naime, ljubav prema putovanju i slobodi koje ono pruža bio je, kaže Iva, jedan od magneta koji ih je privukao jedno drugome. Zajedno su, pobraja, backpackali Italijom, roadtripali po zapadnoj i južnoj Europi spavajući u autu, hvatali Auroru borealis na minus 20 stupnjeva Celzijevih probijajući se kroz nanose snijega u Norveškoj, prošetali 900 kilometara hodočašća u Španjolskoj i proživjeli još mnogo manjih avantura…
A zlatno im je pravilo na putovanju, a ono je vrijedilo i sada, ‘iskoristi budžet najbolje što možeš. “Nikada ne putujemo agencijama, već svako putovanje krojimo po sebi, a u siromašnijim zemljama uvijek nastojimo živjeti što sličnije lokalcima, to jest odsjedati u budget smještaju, kretati se javnim prijevozom, hraniti se uličnom hranom i slično. To nam uvijek donese i najviše kontakta s domaćim stanovništvom, ali i najljepše uspomene”, pojašnjava.
PUTOVANJE ‘ON THE BUDGET’ NOSI SVOJE ŽRTVE
No, kad tako putuješ, ‘on the budget’, dodaje, uvijek postoji žrtva koju moraš podnijeti kako bi ostvario svoj naum. “Putovanja zaista ne moraju biti skupa, sve ovisi o tome koliko je osoba spremna sniziti kriterije vlastitog komfora. Iz nekog čudnog, teško objašnjivog razloga, mi volimo malo patiti svaki puta kada posjećujemo neku novu destinaciju. Valjda imamo osjećaj da smo na takav način nešto i ostvarili. Isto kao i planinarenje – četiri sata hodaš kroz bodljikavo grmlje i penješ se po oštrim stijenama da bi došao do vrha planine. Pogled je uvijek lijep, ali najveća nagrada je zadovoljstvo samim sobom kada se s iste spustiš, otuširaš se i s blagim osmijehom pomisliš ‘uspio sam'”, kazala je Iva.
PUTUJU MINIMALISTIČKI, PAR MAJCI I HLAČICA ZA TRI TJEDNA
Osim što putuju što jeftinije, putuju i minimalistički i ako je putovanje kratko svatko od njih nosi po jedan ruksak koji odgovara dimenzijama ručne avionske prtljage. “Budući da nismo nešto vični modnim kombinacijama, par majici i hlačica nam je sasvim dovoljno za otprilike tri tjedna. Iste je vrlo lako strpati u ruksak ako putujemo na neku toplu destinaciju. U slučaju da nas put vodi u snježne krajeve, a do tamo letimo avionom, nastojimo što više odjeće staviti na sebe prije leta. U razumnoj mjeri, naravno, ne želimo se onesvijestiti od vrućine.
Naš medeni mjesec je prvo putovanje na kojem smo se zadržali duže od mjesec dana pa smo bili primorani posrnuti za većim backpackom, istim onim koji nam je grbavio leđa na Caminu. Uz to je svatko od nas imao i po jedan manji ruksak u kojem smo držali elektroniku i dokumente, a koji su nam uvijek bili pri ruci. Moja ‘beba’ (fotoaparat) je, kao i na svakom putovanju, imala povlašteno mjesto u mome krilu“, pojašnjava Iva.
PRVO ZAJEDNIČKO PUTOVANJE BILO JE U ITALIJU
Njihovo prvo zajedničko putovanje bilo je u Italiju. “U tih sedam dana smo backpackali po sjevernoj i središnjoj Italiji, posjetivši Veneciju, Veronu, Cinque Terre, Pisu, Firencu i Rim. Ja sam još studirala pa je vrlo skroman život bio nužan za uštedjeti koju kunu više. A još skromniji život se nastavio i u Italiji. Sad kad se sjetim, mislim da nam je to bilo najiscrpljujućije putovanje. Smještaj smo imali rezerviran za samo dvije noći, dok smo ostale proveli spavajući na plaži, kolodvoru, autobusu ili brodu. Poput zombija smo šetali talijanskim kalama, ali vrijedilo je svake neprospavane minute“, prisjetila se, a zatim odmah dodala kako se ni na roadtripu po zapadnoj Europi nisu ništa više naspavali. No, barem su, kaže, imali ‘kuću na kotačima koja je udobnija od hladnog kolodvorskog poda po kojemu trče žohari’.
“U mali Renault Clio nismo bili smješteni samo nas dvoje, već i dva prijatelja te Matejev brat. U 15 dana smo posjetili 11 država, a takvu brzinu obilaženja nam je omogućila dobra organiziranost i rotacija osoba za volanom svakih nekoliko sati – dok jedan vozi, njegova desna ruka navigava i zadužena je osigurati budnost vozača. Ostali su slobodni prepustiti se slatkim i nemirnim snovima bilo sunce ili mjesec”, prepričala je Iva, čije dogodovštine, u kombinaciji s Matejom, možete pogledati i na njihovu, kako ga zovu, ‘javnom dnevniku’ na Instagramu, na profilu pod imenom “putomjer“.
NA MEDENOM MJESECU DESTINACIJE BIRALI SPONTANO, SAMO SU ZNALI DA JE INDIJA PRVA
Baš kao i tijekom roadtripa po Europi, i na medenom su mjesecu posjetili 11 zemalja. Birali su ih spontano, a jedino što su znali bilo je da žele krenuti s Indijom pa nakon nje istraživati jugoistočnu Aziju. Odlazak na Novi Zeland, gdje su također završili, nije im bio ni na kraj pameti, to jest sve dok im nije stigla odbijenica za australsku vizu. “U Australiju kao nezaposleni državljanin Republike Hrvatske je jako teško ući. Tim više što se hrvatski državljani ne mogu prijaviti za Working Holiday vizu kao sretnici većine EU zemalja. Ova viza omogućuje putovanje i rad u Australiji u trajanju od nekoliko mjeseci. Nasreću, Novi Zeland nudi ovakvu vrstu vize i za nas pa smo ju odlučili iskoristiti.
Sam proces prijave za vizu je bio vrlo jednostavan, a najveća prepreka nam je bila na vrijeme poslati rezultate rendgena pluća novozelandskoj imigraciji. Naime, ako je osoba koja aplicira za vizu više od zadnja tri mjeseca provela u državi koja se smatra riskantnom za obolijevanje od tuberkuloze, ista mora uraditi rendgen pluća. Ako je rezultat negativan, a svi ostali dokumenti uredu, viza je garantirana”, pojasnila je Iva.
VOLONTIRALI U ZAMJENU ZA SMJEŠTAJ I ISTOVREMENO TRAŽILI I NAPOSLJETKU KUPILI ‘KUĆU NA KOTAČIMA’
Prva dva tjedna u Novom Zelandu proveli su volontirajući u privatnoj kući u Aucklandu. Pomagali su, priča Iva, u uređivanju dvorišta jedne starije dame koja im je zauzvrat osigurala hranu i smještaj, a u slobodno vrijeme su razgledavali aute za kupnju. “Backpackeri iz cijelog svijeta u Facebook grupama svakog dana oglašavaju desetke auta preuređene u kampere. Ovo je najbolje mjesto za prodaju, ali i kupovinu istog. Susrete s njima nije bilo teško dogovoriti pa nakon što smo pronašli auto koji nam se sviđa, odveli smo ga kod mehaničara na inspekciju. Nakon što smo dobili zeleno svjetlo, postao je naš. Mini kombi, Nissan Serena zvani ‘Jesan’.
U Novom Zelandu postoji velika kultura putovanja i življenja u kamperu. Starije ljude ćete najčešće vidjeti kako kuhaju i gledaju televiziju u svojim velikim kamperima. S druge strane, mladi koji si još to ne mogu priuštiti putuju u autima s ‘self-contained’ naljepnicom. Ova naljepnica novozelandskim rangerima daje do znanja da tvoj kamper ispunjava sve uvjete koji tebi kao vlasniku omogućuju da s njime noćiš u besplatnim kampovima. Između ostalog, auto sa ‘self-contained’ naljepnicom znači da tvoj kamper ima wc, kuhinju sa sudoperom i spremnikom za svježu i otpadnu vodu te odvodnu cijev.
Stražnji dio auta se u nekoliko poteza pretvara u krevet, a činjenica da u većini ovih auta na istome ne možeš ni sjediti uspravno, smeta malo kome tko putuje na ovakav način. I naš Jesan je bio žigosan SC naljepnicom pa smo ga svake noći mogli besplatno parkirati na nekom proplanku, uz glavnu cestu ili 10 kilometara izvan sela s 20 stanovnika. Ovakvi kampovi su rijetko dolazili s ičim profinjenijim od poljskog WC-a. No, budući da smo se brzo navikli na tuširanja u rijekama, jezerima i kuhanje na kiši, lako smo prigrlili ovakav način života. U punom smislu riječi u Novom Zelandu smo imali ono čemu smo svih ovih mjeseci težili – slobodu“, prisjetila se Iva.
NAJMANJE IH SE DOJMIO SINGAPUR, A NAJVEĆE VALOVE ISKUSILI U INDONEZIJI
Od svih zemalja koje su posjetili na medenom mjesecu, najmanje im se svidio Singapur. “Doduše, nismo proveli tamo duže od jednoga dana, ali budući da smo u Singapur došli nakon posjeta Indiji, Vijetnamu, Kambodži, Tajlandu i Maleziji, koje obiluju kulturom, činilo nam se da Singapuru fali karaktera. Kiše definitivno nije falilo jer je padala svakih 15 minuta”, kaže, a kao jednu od dogodovština za pamćenje navodi onu koju su doživjeli zadnji dan prije povratka kući, kad su obilazili Nusa Penidu, poznati otok u Indoneziji.
“Prvi dio ture je podrazumijevao posjet četiri mjesta za ronjenje, od kojih je jedno od njih poznato po okupljanju manti. Nas 20-ak se ukrcalo na mali lokalni brod i usprkos valovitom moru, isplovili na pučinu. More je postajalo sve divljije i divljije, ljuljajući naš brodić lijevo pa desno dok se svatko od nas čvrsto držao za osobu pored sebe. Stigavši do prvog mjesta za ronjenje gdje smo trebali pronaći mante, zbunjeno smo se pogledavali, a nijemi pogledi su odavali misao koju smo svi mi mornari međusobno dijelili: „’ko će prvi?“.
I dalje nijemi, umjesto skoka u more, obukli smo prsluke za spašavanje. U tom trenu nam se zaista nije bilo teško pomiriti s činjenicom da danas nećemo vidjeti mante. I da ih je bilo, zamućeno more ne bi dopustilo ni najmanji pogled na njih. Usprkos povraćanju nekolicine ljudi, naš kapetan je upro pramac prema idućoj točki za diviti se morskome životu. Nismo mislili da je to moguće, ali valovi su postajali još veći, pa smo uz zvukove plača male djece nastavili do treće destinacije. Sad su se već i odrasli počeli tresti, ali bilo je teško reći je li drhtavica dolazi iz njih samih ili je samo malo jače zaljuljalo.
Do zadnje destinacije nam je sadržaj stomaka već bio toliko izmućkan da smo htjeli-ne htjeli skočili u more samo da nam bude manje mučno. Pa nam se još više smučilo dok smo pokušavali popeti se nazad na brod dok su nas valovi nosili u suprotnim stranama. Nemojte me krivo shvatiti, imali smo svoj dio burnih vožnji brodom po indijskom i tihom oceanu, ali ovo je dobrano prešišalo bilo koju od njih. Kao da je čekalo zadnji dan da se u stilu s nama i pozdravi“, prisjetila se Iva.
IMAJTE OKVIRNI PLAN I SMIJEŠITE SE U NEPOVOLJNOJ SITUACIJI
Što se tiče putovanja u budućnosti, Iva tvrdi da će ih definitivno biti, ali ne ovako dugih. “Teško je odjednom probaviti sve što se događalo u ovih devet mjeseci. Mozak kao da dođe do zasićenja od svih ljepota, u svakom smislu, koje procesira iz dana u dan. Iduća putovanja će zasigurno biti kraćeg životnog vijeka, ali da bi se ostvarila prvo moramo ponovno zasukati rukave”, kazala je, a mi smo je za kraj pitali što bi savjetovala ljudima koji se žele odvažiti na sličnu pustolovinu.
“Dobro je imati neki okvirni plan kako bi bili svjesni koliko ćete financijski morati u to utrošiti, pogotovo ako putujete ‘on the budget’. Samo nemojte previše planirati jer ne samo da 99 posto toga neće ispasti onako kako ste htjeli i zamislili pa će vam to stvarati negativnu energiju, već će i ubiti draž koja proizlazi iz spontanosti. I ako se na putu slučajno nađete u nepovoljnoj situaciji, smiješite se i to će vam otvoriti vrata ljudima i situacijama za koje nikad niste ni sanjali da ćete upoznati. A promijenit će vam život više nego što ste mogli zamisliti. Svugdje ima dobrih ljudi“, poručila je Iva.
