Koja je tajna veza Imotskog i Mercedesa? Auto u kojem su se vozile pečenke i Nutelle jedinstvena je atrakcija Zagore

Među škrtim tlom i kamenom, u Dalmatinskoj zagori oduvijek se puno više cijenilo ono što se stekne znojem nego ono što se dobije na dar. Naime, ondje se oduvijek znalo da život nije lak, ali isto tako da je upornost svetinja. A kada se jednom krene preko granice, u Njemačku, Švicarsku ili Austriju, ne ide se zauvijek, nego s mišlju da se jednoga dana vrati, s boljim životom i s nečim opipljivim. U regiji iz koje se generacijama odlazilo „trbuhom za kruhom“, jedan automobil njemačke proizvodnje postao je gotovo simbol cijelog kraja, znak povratka, statusa, uspjeha i tvrdoglave vjernosti korijenima. Naravno, riječ je o Mercedesu, a zbog svega nabrojanog u Imotskom su mu prošle godine podigli i spomenik.

Bio je poruka i dokaz da se uspjelo, da se nije pokleknulo pred stranim jezikom i hladnim zimama, da se na baušteli krvavi dlan ipak isplatio. U vrijeme kad su drugi vozili Fiće ili Lade, Imoćani su se vraćali s „Minikom“, kako su od milja zvali Mercedes 115. On je stajao pred kućom kao svjedok pređenih kilometara, odricanja i mukotrpnog rada. Minika je značila da si izdržao, da nisi poklekao, da si uspio prehraniti obitelj i još nešto uštedjeti.

Taj auto nije se kupovao naprečac. Nije se uzimao na dug, niti iz hira. Kupovao se kad se već nešto postiglo, kad se odradilo dovoljno noćnih smjena, kad se skupila svaka marka s bauštele i poslala kući, a tek onda, ako je ostalo, za Miniku. Bio je skup, robustan i „njemački“ do srži, taman po mjeri ljudi koji su znali koliko vrijedi znoj. Imao je onu hladnu eleganciju koju su Imoćani prepoznali i u nju se zaljubili. I što je još važnije, bio je neuništiv.

Minika je za mnoge bila i prvo mjesto suza i smijeha. U njoj su se vodili ozbiljni razgovori, izgovarale vijesti koje bi promijenile živote, pjevale pjesme na putu do mora. Isto tako, u njemu su se prevozile pečenke, obitelji, madraci, stizalo se s radnih mjesta iz Stuttgarta i Frankfurta direktno na blagdane u Imotski, a iz prtljažnika su se vadili koferi puni Nutelle i čokolada.

Nije to bio rijedak prizor, dapače, u nekim selima imotske krajine bilo je više Mercedesa nego u cijeloj gradskoj četvrti Zagreba. I danas ih je ondje na desetke, parkiranih ispred kuća, pod nadstrešnicama ili pažljivo pokrivenih ceradama. Njihov broj nije se smanjio. Naprotiv, u vrijeme kada gotovo svako kućanstvo u Hrvatskoj ima barem dva automobila, u Imotskom se Mercedes i dalje drži kao svetinja.

Godine su prošle, iseljavanja nisu stala, ali su se vremena promijenila. No jedno je ostalo isto, a to je duboka, gotovo sentimentalna povezanost s tim automobilom. Tolika da su mu Imoćani prošle godine odlučili odati najveću moguću počast i izgradili mu spomenik.

Spomenik Mercedesu u Imotskom prvi je takav u svijetu. Ideja se rodila prije nekoliko godina, no zbog korone je sve odgođeno i spomenik je tek u rujnu prošle godine ugledao svjetlo dana. Izradio ga je lokalni kamenoklesar Mislav Rebić u prirodnoj veličini, a uz veliku svečanost postavljen je na Trg hrvatskih iseljenika.

Nije slučajno da je Mercedes u Imotskom izgrađen upravo od kamena. Kamen je ono što najbolje poznaju i ono od čega su gradili sve važno: kuće, bunare, suhozide… Pa zašto onda ne i sjećanja? I dok je njemački čelik bio srce automobila, imotski vapnenac postao je srce spomenika. Mercedes u prirodnoj veličini, isklesan u dvanaest dijelova, danas stoji kao nijemi svjedok jedne epohe. Epohe odlazaka, povrataka i ponosa. Klesan je sporo, strpljivo, baš kako se i radilo na bauštelama, svaki detalj rukom, svaka linija s namjerom…

Imaju Imoćani Crveno i Modro jezero, imaju divnu prirodu, pršut koji mami na kilometar i brojna jezera koja okružuju grad. Grade se ondje i brojne kuće za odmor s bazenima, pa ovaj kraj doživljava sve veći turistički procvat. No od svih pobrojanih atrakcija, Minika je ostala srce grada, automobil koji ćete i danas sresti ispred gotovo svake kuće, bilo da stoji pod ceradom, svjetluca na suncu ili lagano grmi niz cestu s nonšalancijom jednog starog gospodina koji zna što vrijedi. Ovo je prizor koji će vas vjerojatno nasmijati, ali i podsjetiti na neka ne tako davna vremena, kad se moralo otići od kuće i preživjeti u tuđini.