
“THAT WANAKA TREE”
Kada čujemo riječ putovanje, prvo što nam padne na pamet je odmor od svakodnevnih obaveza, ranog ustajanja i gradske buke. Nerijetko u životu poželimo iznova doživjeti plažu koja nam je srcu draga, otkriti nove svjetove, likove i dvorce, naučiti nove riječi na stranom jeziku, vidjeti najljepši zalazak sunca na čarobnoj obali, kušati lokalne specijalitete tamo gdje vrijeme jako sporo prolazi… Na nekim mjestima uživamo u čarima prirode, na drugima promatramo ljude i njihove običaje, dok na nekim jednostavno promatramo sebe. Na jedno takvo putovanje uputio se Nino Buršić, 28-godišnjak iz Pule, veliki zaljubljenik u prirodu i aktivni odmor, koji je u 33 dana pješačenja prevalio nevjerojatnih 900 kilometara! Već kao dijete je tražio dokumentarce i filmove sa scenama uzbudljivih mjesta na svijetu i stvorio neke ciljeve koje želi ostvariti, a Camino de Santiago je bio jedan od njih!
Uz Jeruzalem i Rim, Camino de Santiago je jedno od najpoznatijih svjetskih hodočašća koje svake godine privuče preko 200.000 ljudi koji tragaju za autentičnim iskustvom i odgovorima na mnoga životna pitanja. Putevima sv. Jakova počelo se odlaziti još u 12. stoljeću, a ruta je do danas ostala ista – raznolikost čarobnog krajolika, susreti s osobama iz cijeloga svijeta, prenoćišta, fizički napor i silni žuljevi tijekom hodanja. Na dug put 900 kilometara odlučio se i Nino, koji je u 28. godini života ispunio svoje ciljeve i želje iz djetinjstva.
„Camino de Santiago prvi put sam zapazio na televiziji i vidio kroz što sve ljudi prolaze kako bi došli do cilja. Privlačila me patnja i ogroman izlazak iz zone komfora u svakom aspektu. Tako je i bilo petnaest godina kasnije, samo što sam ja ubacio dodatnih sto kilometara i završio na obali Atlantskog oceana, tamo gdje se nekada vjerovalo da je to kraj svijeta. Iako ljudi obično biraju ljeto jer je toplije i stabilnije vrijeme, a to iziskuje i manje opreme, krenuo sam sredinom travnja jer je izazov bio još veći. Vrijeme je prava lutrija, prošao sam kroz sva godišnja doba. Prvi dan je čak padao snijeg” – ispričao nam je Nino koji put odradio najoriginalnije što je mogao.
„Nisam niti jednom koristio transport da si olakšam. Nisam slao ruksak, uvijek je bio na mojim leđima i nisam niti jednom spavao u privatnoj sobi, hotelu i slično. Uvijek u mješovitoj spavaonici s drugim ljudima. Da budem iskren, s fizičke strane se nisam previše ni pripremao jer sam jako aktivan u svakodnevnom životu. Redovno pješačim, planinarim, vozim bicikl. Moram se kretati svakodnevno, inače nisam ispunjen.”
Provesti više od mjesec dana hodajući zasigurno nije lagan zadatak. Svi koji se odluče na ovaj pothvat moraju računati na bolove u mišićima, zglobovima, na žuljeve, na cjelodnevnu izloženost klimatskim uvjetima – jakom suncu ili pak kiši. A ozljede nisu zaobišle i ovog mladog Puljanina. „Nakon desetak dana dobio sam tendinitis ahilove pete na lijevoj nozi i trkačke potkoljenice na desnoj. Znači obje noge. To je ujedno i vrijeme kad se tijelo pobuni i znate otprilike na čemu ste. Reagirao sam odmah i kreirao plan kako se oporaviti, a da budem na stazi. Nekoliko puta dnevno koristio sam voltaren, led, hladnu vodu iz rijeke ili javne fontane. Pauze tijekom hoda minimalne su da se tijelo ne ohladi.”
„Nije bilo lagano, hodao sam u bolovima, pogotovo u ranojutarnjoj fazi. Prvih nekoliko dana glava mi je bila zalijepljena za pod, ali upornošću i osluškivanjem tijela uspio sam se izboriti i vidjeti svijetlo na kraju tunela. Prihvatio sam svoju sudbinu i krenuo dalje. Snage i motivacije je bilo na pretek, ali treba znati i stati. U takvim situacijama je teško biti pametan, a moraš donijeti mudru odluku.”
Mnogi će se složiti kako se radi o najvećem životnom putovanju koje donosi brojne izazove i teškoće. Hodajući stazom hodočasnici svladaju mnoge lekcije, jedinstvena je to prilika za biti sam sa sobom i sa svojim emocionalnim teretom, ali u tome mnogi ne uspijevaju. „Brojni ljudi su morali odustati, usporiti ili uzeti odmor od nekoliko dana. Neki se voze vozilima kada im je teško ili šalju ruksak da si olakšaju. Meni to nema smisla osim ako nemaš teške zdravstvene probleme ili živiš na drugom kontinentu. To je dio hodočašćenja, ali ne želim suditi. Imao sam svoju viziju putovanja, cilj i držao se toga kao pijan plota. Uvijek možeš raditi jedno, a pisati drugo, ali bilo mi je jako bitno kako se osjećam iznutra” – kaže Nino koji je putem duboko zaronio u svoju dušu.
„Putem sam razmišljao o životu, sebi, bližnjima i budućim potezima. Preispitivanje je neizbježno, ali nije me plašilo. Fokusirao sam se na stazu, prirodu, ljude i naselja kroz koja sam prolazio. Napokon sam bio svoj na svome jer svaki dan je novi izazov! Hodam u nedogled. Toliko sam uživao da nisam došao do nekog čarobnog odgovora koji će mi promijeniti život. Upravo sam ga živio, to je dovoljno” – nadodao je kazavši kako je jedna od najbitnijih stvari oko Camina da kreneš sam na put i ne vežeš se za nikoga.
„Mnogi bi se vezali za grupu, pa kasnije upali u laganu depresiju jer su promijenili planove. Moraš biti otvoren i srdačan, a opet hladnokrvan. Razdvajanjem daješ priliku drugim ljudima, ali i sebi da se bolje upoznaš. To ne znači da nećeš steći prijatelje, dapače. Bit će ih na pretek i s nekima ćeš se redovito susretati, hodati, piti vino ili pojesti nešto. Neke ćeš vidjeti nakon tjedan, dva, pa ćete se zagrliti, a neke više nikad. To je život. Odgovaralo mi je hodati sam s povremenim razgovorima i upoznavanjima, a druženje nakon što završim dionicu za taj dan.”
Jedan od najvećih izazova s kojim se susreću brojni hodočasnici jest spavanje koje je moguće u prenoćištima (na španjolskom albergue). To je skupni smještaj u sobama od najmanje pet pa do stotinjak ljudi, ovisi od smještaja do smještaja. Noćenje je oko 10€, a možete pristupiti samo ako imate „hodočasničku putovnicu” kojom se utvrđuje da ste vi zaista hodočasnik. Alberguei su vrlo raznoliki, od skromnih i zastarjelih do modernih, svijetla se gase oko 22h i tad morate biti u krevetu jer se svi moraju odmoriti za sutrašnji dan.
„Ima tu raznih mirisa i zvukova, ali to je također dio putovanja. Vjerojatno mnogi ne bi mogli spavati tamo gdje sam ja. Pojedinci bježe u privatne sobe, apartmane, hotele, ali time se gubi draž. Ovako jedete skupa, družite se i prilagođavate. Naravno da će se uvijek naći neki negativac. Najodmorniji su bili oni koji su hrkali, a mi ostali imamo podočnjake ujutro” – dodaje Nino objašnjavajući da uglavnom nema razlike između privatnog i javnog smještaja.
„Privatni smještaj je uglavnom kao javni, ali u privatnim rukama. Nešto je skuplji i često imaju u ponudi i privatne sobe. Ako ne nađete krevet, morate hodati dalje ili spavati vani, što dovodi do frustracije kod pojedinih osoba zbog umora, pa dožive emocionalni slom. Uglavnom se sve riješi, ljudi će vam rado pomoći. Ovakve situacije su moguće u ljetnim mjesecima.”
„Obožavao sam slušati ranojutarnji cvrkut ptica i promatrati izlazak sunca. Dan bi započeo buđenjem prije šest sati jer se ionako svi komešaju. Spremanje, mali zalogaj, kava. Krećem po mraku, najkasnije 6:30h. Hodaš, hodaš, hodaš, malo odmoriš, nešto pojedeš i još hodaš. Neki prosjek je oko šest sati aktivnosti, ali to ovisi o mnogo faktora i teško je izračunati. Nismo svi isti, a bome ni teren i konačni cilj kojim težimo u tom danu.”
„Onda slijedi traženje smještaja (ako nemate rezervirano), tuširanje, pranje robe na ruke (postoje i mašine), odmor. Nakon izvjesnog vremena idete u potragu za namirnicama ili jedete u albergu/prčvarnici i družite se s ljudima. Često se uzme i koja boca vina pa malo popijete s novopečenim prijateljima. Oko devet sati navečer povlačenje u odaje, pripreme za sutrašnji dan i konačno spavanje. I tako sve u krug. Zanimljivo, ha?”
Brojnim je hodočasnicima, putnicima i ljubiteljima hodanja Camino de Santiago jedno od putovanja o kojima sanjaju, koje planiraju i voljeli bi ga jednom proći. Prema riječima onih koji su uspjeli, ovo životno putovanje te brzo nauči da ne osuđuješ i ne prosuđuješ druge. „Naučio sam da ljudi mogu danima pričati kako manje osuđuju jer su putovali i čitali knjige, ali mjesta za napredak se uvijek nađe. Ostao sam ugodno iznenađen. Hvala ti živote. To ne znači da više ne osuđujem, bilo bi neprirodno, ali dobio sam nekoliko novih lekcija.”
„Upoznao sam mnogo novih ljudi, ali nisam sa svima podijelio kontakt. Jednostavno ne razmišljaš o tome jer se vidite svakodnevno, a kasnije bude kasno. Možda tako treba biti. Najupečatljiviji mi je jedan Amerikanac s kojim sam znao hodati u početku. Baš smo se skompali, a ja sam mu dao nadimak second father. Na kraju putovanja iznenadio ga je sin s pozivnicom za vjenčanje, a ono će se održati u Hrvatskoj. I ne, nije znao da mu se otac skompao s Hrvatom” – kaže Nino i dodaje da pri povratku u Hrvatsku, koji je bio poprilično čudan, pozdravljao ljude izgovarajući Hola i Buen camino. Nakon Camina uhvatio je let za Kanare i završio na njihovom najzelenijem otoku – La Palma, odradio hiking kroz vrući vulkan te se uputio prema Barceloni da posjeti prijatelja. Kako kaže, tamo je digao sve četiri u zrak i pokrenuo proces obnove.
„Priprema je pola putovanja! Budite pametni, jednostavni i nosite samo potrebito i funkcionalno. Isprobajte nekoliko ruksaka dok ne nađete onaj koji vam klikne. Sa stvarima ne smije biti teži od 10 posto vaše tjelesne težine, a to ne znači da morate tegliti deset kila ako imate sto. Već ste sami sebi teški. Vjerujte mi, s vremenom ćete osjetiti razliku od sto grama. Moj je težio oko 5 do 6 kilograma, a imao je samo 30L! Ljudi su me u čudu gledali i komentirali „to je sve što imaš?”. Bio sam minimalist, ali ništa mi nije falilo. Pametno sam birao. Obično ljudi imaju oko 50 litara, a neki i više.”
„Odjeća koju nosite treba biti sportska i funkcionalna, bez pamuka. Osim što se sporije suši, težak je i lako se usmrdi. Preporuka je imati kvalitetnu prozračnu sintetiku ili mješavinu sintetike/merino vune ako želite malo prirodnog. Također, prirodni materijal plijen je raznih parazita. Najomraženija je stjenica ili bed bugs s kojom mnogi imaju problema u prenoćištima. Imajte to na umu jer se možete probuditi s crvenilom. Svugdje ćete dobiti jednokratnu posteljinu i jastučnicu upravo zbog toga. Ja sam imao sve sintetičko, pa i donje rublje!”
„Čarape s oznakom protiv žuljeva i velikom prozračnošću. Ne želite da vam se stopala jako znoje, to vodi do žuljeva. Hlače 2u1, na zip, koje se pretvaraju u kratke. Iako, ako su dovoljne lagane i hodate po suncu, bolje je ostaviti duge radi zaštite. Kabanica koja pokriva vas i ruksak. Posebno su dizajnirane, obratite pažnju. Ovisno kad krećete, jakna. Softshell ili jača vjetrovka, ako bude hladno stavite tanki sloj dugih rukava ispod. Bolje tanko i višeslojno, nego glomazno!”
„Na obuću morate obratiti jako puno pozornosti. Izbjegavajte visoke i teške hiking cipele, ali i klasične sportske patike s kojima ljudi idu u grad ili na trčanje. Mogli bi požaliti. Ja preferiram niske, lagane, a opet robusne patike za trail trčanje. One funkcioniraju kao hibrid. Ako idete ljeti, nemojte uzimati nepromočivu membranu jer ona slabije diše, a to vodi do mokrog stopala. Reći ću vam i jedan trik koji mnogi zapostavljaju: jedan broj veće patike! Tijekom dugog hodanja stopala nabubre, a patike postanu male i neudobne. Idealno za žuljeve i ozljedu koja može označiti kraj Camina.”
„Od ostale opreme tu je vreća za spavanje ili plahta za vreću koju ljudi koriste tijekom toplijih dana. U prenoćištima nećete dobiti klasičnu posteljinu i pokrivač! Zato se koriste vreće koje će biti vaša zona komfora na kraju dana. Uzmite što manju i lakšu jer inače će biti glomazne i zauzimati puno prostora. Moja je imala 670 grama, dok su neki imali do 2 kilograma. Također ponesite mali šampon ili sapun za kosu i tijelo, a možete s njim oprati i robu na ruke. Flastere za žuljeve, najveći neprijatelj Camina.”
„Trenirajte prije polaska, pogotovo ako niste aktivni. Pješačite po stazama s punim ruksakom i patikama koje će gaziti do cilja. Morate ih načeti prije Camina jer onda znate na čemu ste. Velika je greška doći s potpuno novim patikama. Ima još informacija za dodati, ali pustit ću vam dio samostalnog istraživanja jer je to put do uspjeha. Najbitnije je da isprobate sve ako nemate iskustva i nađete sistem koji vama odgovara.”
O ovom putu dugom nekoliko stotina kilometara ispisane su stranice i stranice te su snimljeni brojni filmovi, a priznanje mu je dao i UNESCO svrstavši ga na popis zaštićene svjetske baštine. Jedna poznata izreka kaže: „Ako želiš sresti Isusa idi u Jeruzalem, ako želiš sresti svetog Petra idi u Rim, a ako želiš sresti sebe idi u Santiago de Compostelu!”, i zaista je tako – put je to na kojem svi imaju isti cilj, svi su jednaki i uvijek spremni pomoći. „Iako se čini teško i naporno, ljepota je u pripremi i žrtvi, a dolazak do cilja savršenstvo uz pregršt različitih emocija. Nikad neću zaboraviti vjetar u kosi i bradi nakon što sam došao do Atlantskog oceana. Kraj svijeta. Buen camino!”
Hvala Ninu na ugodnom i inspirativnom razgovoru, želimo mu još puno dobrih putovanja i životnih avantura, a njegove priče možete pratiti na društvenim mrežama Facebook i Instagram.
“THAT WANAKA TREE”
Mir u srcu prirode
IZLOŽBA CVIJEĆA
Kvizovi
Tisućljetni čuvar Istanbula
Kvizovi
TRADICIJA VRIJEDNA DIVLJENJA
najslađe što ste ikad vidjeli!
Stoljeće zagrebačke elegancije
Hrvati u Vatikanu
Papa drugačijeg kova
U iščekivanju bijelog dima
SVI U TUROPOLJE!
NEŠTO DRUGAČIJI OBIČAJI
NAJZABAVNIJI DIO USKRSA