Kvizovi
Nino se vratio s putovanja o kojem je sanjao otkako je imao 12 godina: “Devet mjeseci sam obilazio Aziju, polako i temeljito, a najviše me se dojmila Indija”
Putovanje života! Kako drugačije opisati devet mjeseci dugo putovanje čije si obrise vizualizirao još kao dijete, a sada, kao odrasli čovjek, napokon i iskusio, otvarajući se svakom novom doživljaju, postajući bogatiji svakim novim korakom i kilometrom… Ali i drugačiji, duboko promijenjen, na način kako te mijenjaju samo pustolovine tog kalibra. S jedne od takvih vratio se nedavno Puljanin Nino Buršić. Pratili smo ga na društvenim mrežama kroz sve te silne mjesece i silne države, gledajući njegove fotografije i čitajući retke koje je objavljivao, sročene neusiljeno i nenametljivo, bez uljepšavanja i iskreno, kao da čitamo zanimljivu putopisnu knjigu. Sada kad se vratio, jedva smo čekali postaviti mu pitanja, a odgovori nisu razočarali. Oni istinskog putnika rijetko kad to učine.
OBOŽAVA MORE, NO PUTOVANJA SU NAJVEĆI HOBI
Nino sam sebe opisuje kao “malenog dečka iz Pule”. Ima 30 godina, obožava more, ali se isto tako rado odvaži u planine gdje voli pješačiti satima ili danima. Voli sanjati, putovati, istraživati te okusiti novo kad god može. Putovanja su mu najveći hobi, kao i sve što ona obuhvaćaju – od lunjanja kroz prljave ulice Indije ili spavanja u tihoj pustinji do nikad rješivih debata geopolitike i povijesti, kaže. Sebe definira kao backpackera, a iako je prilagodljiv, takvog se vidi i kad ostari. Ovisno o destinaciji i tome koliko je logistički zahtjevna, putovanja planira, ali gleda ‘ne ubijati si glavu’ – uvijek pusti jedan dio spontanosti i “prepuštanju” čarima putovanja.
SAM JE KRENUO PUTOVATI S 18 GODINA
Preferira putovati sam, sam putuje još od 18. godine i teško mu je, kaže, nekog uopće i pozvati sa sobom. Isključi se od svakodnevice i ne traži dom u tuđini, kaže nam, a za njega je prednost solo putovanja neovisnost u svakom pogledu te apsolutna prepuštenost upijanju. Mana je, s druge strane, što ste sami, ponekad i danima, te nemate fiksnog partnera. Realno, zaključuje, nisu svi za to i nema smisla forsirati nešto što nisi da bi dokazao suprotno. No, Nino u tome ‘pliva’ bez problema. Tako je naučio, kaže. “Krenuo sam putovati s 18 godina, kad sam prvom ušteđevinom izradio putovnicu i upustio se u solo vode. Obično je to bilo kad god sam imao slobodne dane, godišnji odmor i slično, znači nekoliko puta godišnje…”
PUTUJE KAD GOD STIGNE, ZA NJEGA SU PUTOVANJA ŽIVOT, EMOCIJA I PRIČA
Za njega su putovanja, nastavlja, život, emocija i priča. “Ne mogu i ne želim bez njih u kojem kod obliku, no isto tako treba znati biti statičan. Jedno nadopunjuje drugo, no negdje ‘težina’ ipak prevagne. Također, smatram da je život čovjeka jedno veliko putovanje i stvoreni smo da se krećemo. Nije vrijedno ‘prespavati’. Putujem kad god stignem. Iskorištavam svaku slobodnu sekundu koja mi je preostala prije nego što se vratim kući. Ponekad pretjerujem, ali to sam ja i sviđa mi se napetost, barem dok sam mlad“, kaže Nino.
Uvijek je, dodaje, išao do kraja, što znači da se vraćao na knap, par sati, a ponekad i minuta prije odlaska na posao. Čak je i sada, kaže nam, nakon što se poslije devet mjeseci putovanja vratio kući, kasno navečer, sutradan rano ujutro išao na posao…
VEĆ I PRIJE ZNAO OTPUTOVATI NA MJESEC ILI DVA MJESECA
Destinaciju bira na temelju više faktora – koja je sezona, koliko dana ima na raspolaganju, kada je slobodan. I da, ima listu destinacija koje su mu ispred drugih i obilazi ih kako osjeti da je nastupio pravi trenutak. A prije nešto više od devet mjeseci nastupio je trenutak za spomenuto putovanje života. Naime, iza njega su već bila neka veća putovanja po mjesec dana te jednom dva mjeseca, u sklopu kojeg je odradio Camino de Santiago gdje je pješke prevalio 900 kilometara u 33 dana. No, ovo je bilo najduže dosad.
OD ISLANDA PREKO HIMALAJA DO JAPANA
“Nije me bilo devet mjeseci, točno koliko treba da jedan novi život dođe na svijet, iako nisam išao za tim. Krenuo sam s Islandom kao jedinom europskom zemljom. Tamo sam uglavnom kampirao, a jak vjetar, kiša i hladnoća nisu mi dali sna.
Kasnije sam se uputio prema Uzbekistanu (koji oduševljava predivnom islamskom arhitekturom), Ujedinjenim arapskim emiratima, Indiji… Kad je zima već polako stisla, krenuo sam prema Nepalu gdje sam odradio solo trekking od dvadeset dana u Himalajama te dosegao visinu od 5644 metara, a glavni cilj je bio bazni kamp Everesta. No, prije nego što sam uopće došao do tamo, prešišao sam ga u visini nekoliko puta.
Nakon toga vraćam se u Indiju, ali pješke, te prelazim granicu s kravama i slonovima te tamo provodim narednih mjesec dana. Zatim se prebacujem u jugoistočnu Aziju gdje sam proveo najviše vremena te prolazim Vijetnam, Kambodžu, Tajland (tamo slavim novu godinu), Laos, Singapur, Maleziju, Indoneziju, Filipine. Teško se opraštam od jugoistočne Azije te odlazim u sasvim drugi svijet i kulturu: Tajvan, Koreja, Japan, Kina gdje i završavam ovo veliko putovanje i to na kineskom zidu, kako sam si i zacrtao“, odgovara.
PUTOVANJE ŽIVOTA ZAMISLIO JOŠ DOK JE IMAO 12 GODINA
A koliko god to, kako i sam kaže, zvučalo ludo, ovo putovanje si je ucrtao kad je imao samo 12 godina. “Naravno, koliko mi je mozak tada dopuštao. Moje igračke su bile vlakići koji se vrte u krug, National Geographic, dokumentarci, atlas, globus itd. Htio sam obići dobar dio Azije, ali da je dišem, živim i ne vraćam se kući dulje vrijeme, a opet je prolazim i ne stagniram. Nisam nikad sumnjao u ostvarenje sna, živio je duboko u duši te je bilo samo pitanje vremena. Osjetio sam trenutak, ugrubo izračunao koliko me neće biti te obavijestio obitelj i krenuo“, kaže Nino.
OD SVIH ZEMALJA KOJE JE POSJETIO NAJVIŠE GA SE DOJMILA INDIJA
Teško mu je dogovoriti na pitanje koja ga se zemlja od svih pobrojanih najviše dojmila. To je, pojašnjava, kao da pitate majku koje dijete više voli. “Šarolika i prljava Indija, vrhovi Himalaje kao u bajci, plavkasti Uzbekistanski mauzoleji, Indonezijski vulkani, tirkizna otočja Filipina, Japan da ne spominjem… No, ako moram teškog srca izabrati, onda je to Indija. To je zemlja gdje se može dogoditi što god zamislite i opet će vam pokazati da niste kreativni kao ona. Prljavo do zla boga, higijena nepoznanica, ali najbolja kuhinja. Zemlja gdje uživo možete gledati kako tijela izgaraju na vatri dok vi pijete čaj.
Zemlja gdje ste totalno nebitni, ali opet im je stalo do vas. Ljudi su nevjerojatno srdačni uzimajući u obzir koliko ih ima te u kojim uvjetima žive. Oduvijek sam htio posjetiti Indiju te se prepustiti… Jeo sam na ulici, putovao prenakrcanim vlakovima, spavao u jednostavnim smještajima, a nekoliko puta su me i ugostili u svojem domu. Isprobao sam svašta, pa čak i legalne opijate koji se koriste u religiozne svrhe, a efekt traje do 12 sati“, prisjeća se Nino.
NA TAJVANU GA ZADESIO I POTRES
S druge strane, najmanje ga je oduševio Tajvan u koji se ne bi vratio. “Drago mi je što sam ga posjetio, ima zanimljivih stvari, ali jednostavno mi nije sjeo. Dosadan je i sivo moderan, uspoređujući s destinacijama koje sam posjetio. Možda nisam mjerodavan jer mi je to bila prva destinacija nakon više mjeseci ludih dijelova Azije. Na Tajvanu me ujedno pogodio i najjači potres u zadnjih 30 godina, 7.7 po Richteru, pa sam morao izmijeniti plan putovanja, no to nema nikakav utjecaj na moje mišljenje“, kaže Nino.
KOD DUGIH PUTOVANJA NAJVIŠE VOLI PREPUŠTANJE
Nino objašnjava da kod dugih putovanja najviše voli to što se totalno prepustiš i zaboraviš na vrijeme, dan, tjedan, život koji inače živiš. “Svaki dan je nova avantura, priča, pa taman i da ne radiš apsolutno ništa. Jako zarazno na duge staze, ali samo ako se nađeš u tome jer sve ovo ima i drugu stranu… Može ti biti previše, obliju te emocije, fali ti dom, obitelj, prijatelji. Meni je ovo najdulje putovanje ikad. Iskreno, nije mi nedostajalo apsolutno ništa. Znao sam što želim, živio sam filmski, imao svoj put i toga sam se držao.
Da stvar bude bolja, nekoliko puta sam sanjao da idem doma iz neobjašnjivih razloga te sam iz petnih žila vodio borbu da ne poletim… Kad sam se probudio ujutro doživio bi to kao noćnu moru. To mi je bila dovoljna potvrda. Najizazovniji dio je definitivno ići sam na tako dugo vrijeme i biti prepušten sebi, ali isto tako i najdraži, avanturistički. Drži te budnim cijelo vrijeme jer tko će te drugi gurati naprijed?”, pita Nino.
NA DUGOM PUTOVANJU NEMINOVNO ĆETE NAIĆI NA NEKU PREPREKU
Naravno, bilo je i neugodnih iskustava, no ovisi kako ta iskustva doživljavate, kaže. “Ljudi znaju poludjeti ako stvari ne idu glatko, onako kako su zamislili, što je normalno u jednu ruku, ali putovanje nije ravna linija, već igra s otkucajima. Pregršt dogodovština i neočekivanih stvari, pogotovo kad putuješ na dulje vrijeme te je pitanje vremena kad će naići neka prepreka.
Imao sam primjerice situaciju gdje me nisu pustili na avion jer nisam imao izlaznu kartu, a sama destinacija gdje idem me to nije tražila. Nisu niti htjeli pogledati uvjete i bili su čvrsti pri svojoj odluci, ali na kraju sam ih ja nekako izvukao online, pa su me pustili, jedva. Vodili smo bitku sat vremena i malo je falilo da se ne ukrcam na let zbog tuđe pogreške i tvrdoglavosti…” prisjeća se Nino.
U INDONEZIJI GA POKUŠALI OPLJAČKATI
No, najgore mu je iskustvo bio pokušaj pljačke u Jakarti, kad su ga dvojca muškaraca zaskočila sa skutera te mu pokušali ukrasti mobitel na silu. “Jedan je čupao, a drugi dodavao gas. Stisnuo sam ga svom silom, visio na jednoj nozi i skoro pao na prometnicu. Natezali smo se par sekundi, ali ludom srećom i brzom reakcijom uspio sam ga zadržati. No, problem je u tome što banda često koristi noževe, pa te ubodu u ruku, nogu, trbuh, da refleksno ispustiš mobitel, torbicu. To rade i lokalcima, turista svakako nema u Jakarti. To je ujedno i najsiviji grad koji sam posjetio na ovom putovanju, nevezano za moj slučaj. Osjeti se neka tmurna, nesigurna vibra i nije za bezglavo lutanje u ponoć”, objašnjava.
VRATITI SE KUĆI BILO JE ČUDNO, ZAPLAKAO JE KAD JE SLETIO U EUROPU
Vratiti se kući bilo je čudno, priznaje Nino. “Totalno sam izgubio osjećaj pripadnosti. Pogodila me ogromna količina nedefiniranih emocija zadnjih dana putovanja, a kad sam sletio u Europu počeo sam plakati kao kišna godina. Ljudi kažu da za sve treba vremena, što je istina, ali uvjeren sam da su neke stvari trajno izmijenjene i život nikad neće biti isti. Taj osjećaj sam nazvao “strašno lijepo”. Prvu stvar koju sam napravio kad sam došao kući, izuzev što sam vidio svoju obitelj, je da sam išao na pizzu. Nije mi falila naša hrana, ali to ne znači da je ne volim, dapače, no uživao sam u azijskoj kuhinji”, kaže.
PUTOVANJE KOJE GA JE PROMIJENILO, NO NE BI GA PONOVIO
Kao i svako putovanje dosad i ovo ga je promijenilo iznutra i proširilo mu vidike. “Ne možeš to niti približno prenijeti kroz tekst ili priču, osim ako ne klikneš s osobom koja je prošla slično. Iako bi svijet svakom posjećenom zemljom trebao biti manji, zapravo je sve veći! Nema kraja i to je zapravo čar planeta na kojem živimo. Koje šarenilo! Osobno ne bi ponovio isto putovanje zato što smatram da neke stvari ne treba ponavljati ili nadopunjavati jer onda gube svoj prvobitni oblik, smisao, a bilo mi je predivno. Iako sam presretan i zahvalan do neba, tužno je završiti najbolju knjigu na svijetu, znajući da ponovnim čitanjem neće biti isti doživljaj…” kaže Nino.
TRENUTNO POKUŠAVA NE RAZMIŠLJATI O IDUĆEM PUTOVANJU
Pitamo ga i za planove u budućnosti. Odgovara nam da kao i svaka osoba koja voli putovati, ima puno želja i planova. “Ali zaista sada gledam samog sebe zaustaviti i ne razmišljati previše, iako je to teško. Želim da ovo putovanje još živi u meni, da mi slegne kao talog od kave. Moram odraditi još puno kava i razgovora s ljudima koji žele čuti dio moje priče, a ja tako dobijem priliku ponovo putovati“, govori Nino.
