Intimni pogled u svijet posljednjih čuvara velebitske tradicije koja živi već 6500 godina: “Nekad je svak’ išao gori, svaka kuća. Ništa nismo imali, a tako nam je bilo lipo”

Spakirali bi hranu, nešto odjeće, tople deke. I rakije, da se nađe. Natovarili bi magarce, i sami sebe, opremili cijelu obitelj, pa krenuli u planinu sa svojim blagom. To blago, stado ovaca, poslušno bi krenulo kamenitim putem, uz pokoji uzvik i lavež psa koji su ih vraćali na stazu ako bi ih miris svježe trave s nje skrenuo. U proljeće se išlo gore, pred zimu vraćalo u dolinu. I tako je bilo prije 100, i prije 500, a prema najnovijim otkrićima, čak i prije 6500 godina. Ta tradicija i danas živi daleko od očiju modernog svijeta, ali sve više blijedi i polako nestaje. Srećom, na nevjerojatan je način dokumentirana u projektu Blago planine. Taj projekt pruža intiman uvid u svijet velebitskih transhumantnih stočara na Velebitu kroz njihova svjedočenja i seriju živih, dokumentarističkih fotografija.

“Svak je iša, sve jedna kuća je gori išla, po seno, kositi, goniti. Nije bilo mobitela, nije bilo struje, nije bilo radija. Ničeg nije bilo, a tako nam je bilo lipo”. To je tek jedno od brojnih svjedočanstava koje su prikupili i fotografijama dokumentirali arheologinja Maja Grgurić Srzentić i fotograf Marko Lorenzo Blaslov.

Oni već dvije godine s preostalim velebitskim pastirima žive, penju se na planinu, razgovaraju, postali su doslovno dio njihova svijeta. Svijeta koji je po toliko toga i dalje isti kao i prije stotinu godina, ali koji se nepovratno mijenja. Obitelji s kojima su razgovarali jedni su od posljednjih čuvara tradicije duge nekoliko tisućljeća. Već i samo ime projekta, Blago planine, ima dvostruko značenje. Blago je stoka, životinje, ali neprocjenjivo blago je i sama tradicija i takav način života.

U prosincu 2023. Hrvatska je bila uključena u višenacionalnu nominaciju transhumantnog načina života za upis na UNESCO-ov popis nematerijalne kulturne baštine. Maja i Marko svoj su projekt započeli godinu dana prije toga, no ova nominacija dokazuje kolika je važnost njihova projekta za očuvanje lokalnih tradicija.

Maja je arheologinja sa Sveučilišta u Zadru i za ovu se temu zainteresirala prije par godina. Ozbiljnije je u istraživanje krenula nakon što je dobila stipendiju američke udruge “The Explorers Club“, koja je financijski podržala arheološka istraživanja u dvije pećine na Velebitu. Pozvala je Marka, kojeg je poznavala, a odakle drugo nego s planine, da fotografira projekt. I tako su krenuli u priču koja im je u dvije godine potpuno okupirala misli i neizmjerno obogatila njihove živote.

“Prvi put sam otišla u selo još 2020. Sjedila sam s pastirom Nediljkom Matakom pod stablom, na kamenu, dva sata smo pričali. I naravno, sve su najzanimljivije priče krenule nakon prvih sat vremena. Tad sam shvatila kakve su to priče, kakvi životi, i koliko toga tu ima za ispričati,” govori nam Maja. Nakon tog prvog susreta, tema je bila na pauzi zbog trudnoće i porodiljnog, no u njoj je cijelo vrijeme tinjala želja da joj se vrati čim bude moguće. Tako je, srećom, i bilo.

Većina pastira s kojima su razgovarali i fotografirali ih žive u selima podno Velebita, Ljubotić, Mataci, Kruščica… Pred ljeto, kad vrućine postanu nesnosne, kreću u “izdig” ili “prtljenje”, penju se s blagom i svim stvarima i žive nekoliko mjeseci na velebitskim pašnjacima na kojima njihovo blago ima pregršt svježe hrane. Pred zimu se vraćaju u selo.

Maja i Marko penjali su se nekoliko puta s njima. “Kreću iz svojih sela, uspon može trajati i dva sata, ali i po osam sati, ovisi o lokaciji sela i pašnjaka. Jednom smo s njima krenuli u dva u noći, i na putu gore janje se ojanjilo! Nose sve što im može zatrebati, ali nisu gore sasvim izolirani, vraćaju se u selo ako moraju ili im nešto baš treba,” govori nam Marko.

Oni su s velebitskim pastirima, kažu mi, u ove dvije godine postali prijatelji. Zovu ih da vide kako su, pomažu im ako im nešto zatreba, a i oni zovu njih da pitaju kad će im opet doći. Stvorila se neka nevidljiva i neraskidiva veza koja je davno prerasla razinu znanstvenog projekta.

Nakon što su već upoznali nekoliko ljudi i razgovarali s njima, ljudi su im počeli javljati za druge transhumantne stočare za koje znaju. Sa svakim od njih oni su uspostavili kontakt, puno puta razgovarali, uspostavili odnos prijateljstva i povjerenja. Tek tada, objašnjavaju, možeš dobiti iskrenu priču, nenamještenu fotografiju, stvarnost kakva ona doista jest.

“Ako čuješ samo jednu priču, napraviš jednu fotografiju, ti si zapravo čuo samo jednu perspektivu. A razgovarajući s većim brojem ljudi, i to puno puta, mi smo uspjeli dobiti širu sliku, možda čak i kompletan prikaz jedne tradicije koja na ovim prostorima postoji već tisućljećima,” govore mi sugovornici.

Upravo su istraživanju povijesti transhumantnog stočarstva posvećena istraživanja velebitskih špilja, na kojima radi Maja uz pomoć svojih studenata arheologije. Istražuju se Vaganačka i Reljina pećina i po svemu što se dosad pronađeno čini se da je ovakav način seljenja zbog hrane za blago na Velebitu postojalo još prije 6500 godina! U pećinama su, naime, pronašli tragove i predmete koji upućuju na to da su u njima toliko davno boravili ljudi i životinje.

Markovi i Majini sugovornici tako su različiti, a opet tako slični. Nema u stočarstvu onog “nek susjedu crkne krava”. Kad je potreba, svi pomažu jedni drugima, pomažu im članovi obitelji…  Jako Sjauš sam je na planini, ali ga u selu kad se spusti čekaju brat i njegova žena. I oni su nekad gonili u brdo, proveli tamo živote i teško im pada što više ne mogu. Ali su tu za sve što Jaki treba. Kata ima preko 70 godina i u planini je cijeli život, njoj povremeno pomažu sin i snaha, ali ona je prava pokretačka snaga, nevjerojatno lucidna i snažna. Tradiciju transhumantnog stočarstva njeguje i obitelj Maričić, kojima, koliko mogu, pomažu sinovi.

Obitelj Matak vodi u izdig krave, iako se tradicionalno one nisu selile na pašnjake, a i njihovi su se sinovi vratili pod Velebit i stočarstvu nakon što su se školovali i radili u velikim gradovima. Tomo Vukić nekad je imao svoje stado, a danas često boravi u selu i pomaže Matacima i Jaki što god zatreba, a bio je neizmjerna pomoć i Maji i Marku u uspostavljanju kontakta i povjerenja s pastirima.

Kad dolaze k stočarima, Maja i Marko nisu samo promatrači, oni su sudionici svim procesima, nose stvari, paze na životinje, donose im iz grada što im zatreba. Ne gledaju život transhumantnih stočara sa strane, nego su postali dio njega. I zato je ovo što su dokumentirali tako lijepo, iskreno, autentično.

Projekt Blago planine živi već neko vrijeme, a kraj se ni ne nazire. Marko i Maja namjeravaju nastaviti istraživati i dokumentirati ovo neprocjenjivo nasljeđe s ciljem da se ono očuva i spasi od zaborava. Kroz predavanja i izložbe njihova priča stigla je već u različite krajeve, a ovog je tjedna otvorena i izložba u Gradskoj knjižnici Zadar i ostaje otvorena do 4. siječnja.

Na izložbi svaka Markova fotografija nosi neku posebnu priču, pruža posjetiteljima priliku da osjete duboku povezanost između ljudi, prirode i povijesti. Markove fotografije više su od umjetničkog izraza, one su poziv na očuvanje kulturne baštine za sljedeće generacije.

Marko i Maja stalno ističu da ih je ovaj projekt neizmjerno obogatio, promijenio im živote. Nakon otvaranja izložbe u rodnom Zadru, talentirani je fotograf ovako opisao iskustvo rada na projektu. “U zadnje dvije i pol godine boravio sam na planini više nego u bilo kojem periodu prije u svoje 34 godine, a u to vrijeme osvojio najmanje vrhova, najmanje puta gledao daleke vidike, najmanje vremena sjedio u raznim skloništima, najkraće razmišljao o opremi, hrani, piću. Imao sam priliku gledati prema unutra. Privilegiju postati dio intimne stvarnosti svijeta kojeg je sve teže opaziti u nepreglednim pašnjacima, stijenama, vrtlima, siparima, vrhovima, šumama…”.

Isto govori i Maja. Ne smatra se planinarkom, nekad je puno penjala, obilazila vrhove, ali sad ne stiže. No s druge strane, u zadnje je dvije godne na planini češće nego prije, ali ne misli o gojzericama, opremi, vrhovima, samo se zaleti gore, dolje, što god treba. “Život s planinom, a ne planinarenje. To je taj pomak koji se dogodio,” primjećuje.

Blago planine živi i dalje. Kamo će ih odvesti i koje će im još priče otkriti, Maja i Marko još ne znaju, ali se vesele vidjeti što će im još donijeti. Za njih je već sad to puno više od projekta, postalo im je dio života, donijelo im prijateljstva za cijeli život. Pastiri su ovih dana u svojim selima, sklonili su blago na toplo, osigurali im sijeno za zimu. A kad prije ljeta krenu ponovo na velebitske pašnjake, jedno je sigurno – s njima će biti dvoje mladih iz Zadra, koji su već postali dio obitelji.