Janja nam je otkrila nepoznate kutke i priče Samobora: saznali smo tko je bio gradski Romeo, kušali tradicionalni lijek i pronašli stihove skrivene od očiju

Šareni trg ispunjen fašničkim veseljem i kremšnite zbog kojih se vraćamo. To, ali i mnogo više, jest Samobor, gradić koji osvaja svojom ljepotom, simpatičnošću i pristupačnošću. Lako je tamo osjećati se kao kod kuće… No, naoko vrlo poznat, Samobor je više od svojih razvikanih atrakcija. On je i grad naoko skrivenih zanimljivosti i legendi i, najbitnije od svega, ljudi koji mu daju dušu. Uronili smo upravo u takav, ‘nepoznati, skriveni Samobor’. I naprosto se oduševili pričama koje on priča! Ovo su neki od samoborskih kutaka koje biste trebali imati na umu kada idući put posjetite taj grad!

S tim manje poznatim, na prvu ‘skrivenim’ Samoborom upoznala nas je pak Janja Dimnjaković. I čini se da na bolju ‘adresu’ nismo ni mogli doći. Janja je Samoborka, u Samoboru živi, a osim što je diplomirana knjižničarka, ona je i certificirana turistička vodičica za Zagreb i Zagrebačku te Ličko-senjsku županiju. No njezina je točka interesa, kaže i sama, upravo Samobor. Produkt te ljubavi jest i Samobor Walking Tours, turistički obilazak tog grada koji nudi od 2019. godine.

Dakle, prepustili smo se Janji. A ona je priču o skrivenom Samoboru, čije je svako poglavlje iako smo već mnogo puta kročili u taj grad bilo pravo otkriće, započela upravo kod tamošnjeg Hrvatskog doma i Galerije Prica. Ona se nalazi na prvom katu tog zdanja, a čuva radove slikara Zlatka Price. Taj je umjetnik svoj život podijelio na istarski Tar i Samobor, u kojem je završio upravo zahvaljujući ljubavi… Supruga mu je, naime, bila Samoborka, a upravo je Samoboru, pod uvjetom da jednog dana osnuju galeriju, ostavio i dio svojih slika, djela iz tzv. tarskog ciklusa. Uvjet je ispunjen: galerija postoji od listopada 2002. godine, a u njoj se nalaze i fotografije njegove kćeri Vesne Price.

No, Galerija Prica tek je prva postaja, a ljubav koja ga je dovela u Samobor samo je uvod u najljepšu samoborsku ljubavnu priču, kako tu ‘crticu’ iz povijesti opisuje Janja. Da biste je pronašli, pratite potok Gradna, žilu kucavicu ‘samoborske Venecije’, sve do župne crkve sv. Anastazije. Ona se skriva upravo u dvorištu zdanja koje začudo ne nosi ime zaštitnice Samobora, sv. Ane. “Prema legendi, kažu da su se, kad su tijelo sv. Anastazije prenosili iz Carigrada do Zadra, zaustavili u Samoboru i zbog toga je naša župna crkva dobila ime po njoj. Ja sam čak pronašla i podatak da je na glavnom oltaru, kod zadnje obnove, pronađena jedna kost za koju su utvrdili da je pripadala svetici“, objašnjava Janja.

Svraća nam pozornost i na vitraje crkve. Upravo oni potvrđuju i pričaju priču o Samoboru kao gradu obrtnika, kožara, gumbara, kovača… Obrtnici su ‘sponzorirali’ izradu vitraja koji su, osim njihova obiteljskog imena, prikazivali i svece iz svake od kapelica koje okružuju Samobor, a od kojih je najpoznatija upravo ona svete Ane. Njezina je svetkovina okupila, isto tako, i likove jednog od najpoznatijih hrvatskih filmova svih vremena, Tko pjeva zlo ne misli.

No, onda nas Janja vodi do jednog posebnog ‘kutka’ u dvorištu crkve. U hladu krošnji, s kulisom od obližnjeg zelenila i zida na kojem stoje ploče s ljubavnim stihovima, među kojima i ona Arsena Dedića, stoji jedan grobni spomenik. Upravo on skriva odgovor na pitanje zašto se u Samoboru svake godine održava festival ljubavne poezije Vrazova Ljubica. Na njemu piše ime, objašnjava Janja, najljepše samoborske dame, praćeno stihovima iz Đulabija, prve hrvatske zbirke soneta koju potpisuje Stanko Vraz. “Lice, oči, usta, tri riječi malene, ali se od njih rodiše pjesni nebrojene…”, stoji odmah ispod imena Juliane Engler.

No, tko je zapravo bila Juliana Engler? „Pravo joj je ime bilo Juliana Cantilly, a udajom je preuzela prezime svog supruga. Kažu da je u svoje doba bila najljepša dama u Samoboru i da nije bilo onoga tko se nije oduševio njezinom ljepotom. Jednog dana, iz kočije, odnosno diližanse je u Samoboru izašao Stanko Vraz, jedan od najpoznatijih pjesnika ovih krajeva i okrenuo se prema prozoru na kojem je stajala Juliana. Odmah se zaljubio…“ priča nam Janja.

No, njezin otac, a bila je ona iz jedne od najbogatijih samoborskih obitelji, nije blagonaklono gledao na potencijalnu ljubav svoje kćeri i slovenskog pjesnika koji je u Samobor došao na poziv Ferde Livadića. Kažu, nastavlja Janja, da je Stanko slao pisma Juliani, a njezin ih otac presretao. Presretao je zatim i poštare koji su ta pisma nosili, a onda je Stanko počeo objavljivati i u novinama… No, njezin otac odlučuje da je vrijeme da se ona uda za Englera i Juliana seli u Ljubljanu.

U Ljubljani je rodila dvoje djece, no onda se razboljela. Na poziv roditelja vratila se u Samobor. Vjerovali da će joj priroda i poznato okruženje goditi i pomoći da ozdravi, no nije uspjelo. Dvije godine kasnije Juliana je umrla, a sam je njezin otac zatim dolazio Stanku Vrazu koji je tada živio u Zagrebu i molio ga da piše ljubavne stihove u čast njegove kćeri. I tako, objašnjava nam Janja, nastaju spomenute Đulabije, koje se pak tako zovu po jabukama koje bi muškarci darivali djevojkama koje su im se svidjele.

Dugo se nije znalo od čega je Juliana zapravo umrla. No, ona je u arhivu samoborskog muzeja pronađen podatak da je preminula od karcinoma dojke te se tako u povijest, osim po svojoj ljepoti, upisala i kao prva poznata samoborska žrtve te bolesti. A plakete s ljubavnim stihovima poznatih pjesnika i pjesnikinja? Postavljaju se na zidu iza njezina groba svake godine, povodom festivala ljubavne poezije i u znak sjećanja na tu nikad neostvarenu ljubav.

Potraga za nepoznatim Samoborom vodi nas i na jedno od najpoznatijih mjesta u tom gradu, glavni samoborski trg, odnosno Trg kralja Tomislava ili pak kako mu Samoborci tepaju, plac. Ta nekadašnja trgovačka košnica i danas je živa, čini se, u svako doba dana, okružena nekim od najpoznatijih samoborskih zdanja. No, u tom možda već poznatom okruženju, svakako obratite pozornost na detalje. Primjerice, pročelje Vijećnice. Krase ga portreti dvojice najzaslužnijih samoborskih gradonačelnika, Ferde Livadića i Ljudevita Šmidhena, dok je ograda balkona iskovana od rude iz rudnika sv. Barbare u Rudama, otkriva Janja.

Nasred trga naići ćete na zdenac za koji legenda kaže, da ako se napijete vode iz neke od pipa koje imaju oblik lavlje glave, da ćete se sigurno vratiti. Nasuprot zdenca stoji pak jedino secesijsko zdanje u Samoboru: zgrada prve ljekarne na čijem krovu glavni trg paze dva anđela. U nastavku stoji žuti gorostasni dom obitelji Cantilly, na čijim se prozorima pojavljivala lijepa Juliana.

Do njega je pak zdanje u kojoj je, podsjeća na to i spomen ploča, svojedobno boravio jedan od najpoznatijih hrvatskih književnika, Antun Gustav Matoš. Samobor i Matoš, reći će Janja, voljeli su se javno: Samoborci su mu, kada se razbolio, nosili lijekove i hranu, on je Samobor nazvao najhrvatskijih hrvatskim gradom. Sve te građevine i zdanja omeđuju trg, ako ga gledate iz zraka, u obliku elipse. Bila je to zamisao tzv. zaboravljenog arhitekta, kako nazivaju Franju Gabrića, Samoborca koji je smatrao da bi upravo na glavnom trgu trebale biti najvažnije zgrade potrebne za funkcioniranje grada.

Obližnji slavni samoborski drveni most vodi, koji pak nosi ime po makedonskom gradu Velesu, jednom od samoborskih gradova prijatelja, vodi nas do zgrade samoborskog muzeja. Trenutačno okruženo skelama, zdanje je to ‘odjeveno’ u prošlost. Na neke od njezinih epizoda podsjeća i ‘aleja spomenika’ u dvorištu. Naići ćete tu na ‘samoborskog Romea’, Stanka Vraza, ali i spomenik ‘čovjeka s kišobranom’, Ivice Sudnika, počasnog gradonačelnika Samobora koji je zaslužan za nastanak samoborskog muzeja. Tu je i bista makedonskog pjesnika Koče Racina koji je upravo u Samoboru pronašao utočište nakon što je prognan iz svoje zemlje.

Zdanje muzeja, inače nekadašnja kuća obitelji Ferde Livadića koji je iza sebe ostavio 250 koncerata i simfonija klasične glazbe, mjesto je, kaže Janja, gdje se rađao hrvatski preporod. “Ovdje je Ferdo Livadić napisao glazbu za ‘Još Hrvatska ni propala’, a stihove je napisao Ljudevit Gaj i to upravo na prvom katu današnjeg samoborskog muzeja. Od tuda je onda ta preporodna ideja i krenula dalje po cijeloj Hrvatskoj. Uostalom i Stanko Vraz je došao ovdje na poziv Livadića, kako bi tu ideju prenio i po Sloveniji”, govori ona.

Kao što je vidljivo iz dosadašnjih priča o skrivenom, nepoznatom Samoboru, njegovu du dušu uvijek čini upravo ljudi. Upravo su oni ti koji i danas ispisuju svakodnevicu tamošnjih ulica, pa i one najdulje u gradu, Perkovčeve. Upravo tamo naići ćete na obrt pod imenom Happy Benedikt (uskoro Benny i prijatelji) Antonije Štengl. Predstavnica je ona duge obiteljske tradicije, obrta koji je 30 godina vodila njezina majka, a koji je ona danas ‘začinila’ vlastitim idejama. Antonija je počela s proizvodnjom tješilica za najmanje, a danas radi niz personaliziranih predmeta za djecu, od ručnika do, primjerice, dekica. Zeko Benny bila je prva igračka koju je osmislila, no on je s vremenom dobio i prijatelje, mišiće i sloniće…

Nešto dalje, uz potok Gradnu, s pogledom na župnu crkvu, nalazi se pak Atelier Marai. U njemu stanuje, zahvaljujući Martini Matešić, Samoborki vrsnoj u ručnoj izradi nakita, niz divnih ogrlica, naušnica, prstenja od mjedi, srebra, bakra…Mnogi od njih nose otisak lista ili pak su izrađeni u tehnici nagužvanog srebra, a upečatljivi komadi u okviru Ateliera nastaju posljednjih sedam godina. Ubrzo, u listopadu, najavljuje Martina, Atelier će vrata otvoriti i u sklopu radionica izrade nakita kako bi svi zainteresirani, kaže ona, mogli iz prve ruke vidjeti kako nakit nastaje te osjetiti materijal. Radionicama će se moći prisustvovati, kaže, uz najavu.

Sva silina te samoborske kreativne energije i obrtničke tradicije uvelike je vidljiva i u jednoj maloj trgovini na samom Trgu kralja Tomislava po imenu Šarena duga. Njezina je vlasnica, ali vlasnica i istoimenog obrta, Dubravka Lacković, i sama kreativka, svojevrsna ‘čuvarica samoborskih suvenira’. ‘Gužva’ se tako na policama njezine poklon galerije niz predivnih rukotvorina i umjetnina obrtnika i umjetnika iz cijele Hrvatske, no najbitnije zastupljeno je i njih 40-ak s područja Samobora i okolice i ima tu doista svačega, od prelijepe keramike do buča pretvorenih u likove, modnih dodataka…

Nasuprot Šarenoj dugi, u Stražničkoj ulici koja vodi uz zdanje upečatljive narančaste boje, inače najstarije kuće u Samoboru, nalazi se pak mjesto u kojem živi jedna druga vrsta umjetnosti i kreativnosti: tradicija izrade bermeta i muštarde. Bermet i muštarda dvije su ‘čarobne riječi’ koje otvaraju vrata podruma Philipecz, u vlasništvu obitelji Filipec. Bermet? Muštarda? Ako se pitate, definicije su iduće.

“Bermet je stari samoborski aperitiv, kojem je baza crno vino. Ima 13 i pol posto alkohola, slatkoću zbog šećera, gorčinu zbog pelina. Muštarda pak je ljutkasti senf koji je na samoborsko područje došao s Napoleonovim vojnicima. Isto se vjerovalo i za bermet, no on je u biti autohtoni samoborski proizvod. Njega su još ranije, prije Francuza, ljekari propisivali kao lijek za želudac, a jedan od takvih recepata pronađen je i u arhivu samoborskog muzeja…”, objašnjavaju nam.

Uz bermet i muštardu veže se još jedna zanimljiva priča: recepture za oba proizvoda ostavljena su oporučno dvojici braće, jednom recept za bermet, drugom recept za muštardu. U podrum je, uz najavu, moguće doći i na degustaciju te osobno, na vlastitom nepcu, iskusiti spomenute slatkoću i gorčinu, ali baciti i pogled na neke od arhivskih boca prekrivenih patinom vremena. Degustacija može biti, objašnjavaju, ‘velika’ i ‘mala’, razlikuju se po broju isprobanih proizvoda, no svaka uključuje bermet i muštardu.

Dakle, idući put kad krenete put Samobora, odvojite vrijeme za njegove ‘skrivene’ ljepote i priče i uronite u svijet samoborske obrtničke tradicije. I da, ne zaboravite pritom, opčinjeni nepoznatim, i na dobro znane samoborske klasike. Upravo je njih spoj ono najbolje od Samobora.