Ledena i zloglasna “dolina duge”, smještena podno samog vrha svijeta, krije najmanje 200 smrznutih tijela i brojne dramatične priče o preživljavanju

Rainbow Valley. U prijevodu, ‘dolina duge’… Na prvu, ime zvuči simpatično, asocijacija je šarenilo i veselje, no ono u biti skriva sve samo ne simpatičnu priču. Ova ‘dolina’ nalazi se na vrhu svijeta, Mount Everestu, ima zloglasnu reputaciju i mnogim alpinistima koji iskušavaju granice ljudske izdržljivosti služi kao otrežnjavajući podsjetnik na niz opasnosti koje ova planina nosi, a kamoli ulazak u njezinu famoznu ‘zonu smrti’, odnosno odlazak na nadmorske visine više od osam tisuća metara… Naime, drugo ime ove lokacije jest ‘groblje Everesta’.

No, gdje se točno nalazi ‘dolina duge’ na Everestu? Nalazi se na sjevernom grebenu Mount Everesta, na oko 8500 metara, piše na stranici Nest Adventurea, duboko u zoni smrti, koja počinje na 8000 metara, a u kojoj, jednom kad kročite u nju, vaše tijelo počinje lagano umirati. Naime, količina kisika – trećina od normalne – nije ni približno dovoljna za održavanje svih životnih funkcija čovjeka na dulji rok. Glavno je pravilo u toj zoni – makni se što prije van iz nje. No, nažalost, nekim alpinistima to nije uspjelo i ostali su zauvijek zarobljeni u ledenom zagrljaju Everesta, nadomak samog vrha koji su si toliko željeli.

Naime, život je na Everestu dosad izgubilo oko 340 ljudi, neki od njih upravo u toj zoni smrti ili na vrlo visokim nadmorskim visinama te je planina time zauvijek postala njihovo posljednje počivalište. Često je nemoguće, na tim izazovnim visinama i izazovnom terenu, a kamoli u ekstremnim vremenskim uvjetima, niskim temperaturama i jakim vjetrovima, a kamoli snažnim olujama, izvući alpinista u nevolji, a kamoli tijelo preminulog. Svaki pokušaj izvlačenja tijela nosi vrlo ozbiljne rizike za svakoga tko sudjeluje u operaciji izvlačenja (i zna rezultirati novim smrtnim slučajevima) pa tijela poginulih alpinista u zoni smrti često ostaju i tamo – zauvijek. Upravo je tako ‘dolina duge’ zaradila ime.

Naime, ona je tako nazvana po jarkim bojama odjela i jakni koje su nosili preminuli alpinisti kojima je taj dio Mount Everesta postao vječno počivalište. Te boje predstavljaju neočekivani kontrast u odnosnu na snježno sivu okolicu. Isto tako, neminovno će ih, navodi se, vidjeti svatko tko krene nekim od najpopularnijih ruta prema vrhu. Nerijetko, sama tijela služila su kao ‘orijentir’, svojevrsni znak da je cilj blizu.

Doduše, izvlačenje tijela ipak je moguće i nije da se ne dešava. No, ono doista nije jednostavno, a kompliciranost podrazumijeva i paprenu cijenu. Navodno cijena za to iznosi najmanje 70 tisuća dolara, navodi se na stranici Marvel Adventurea. Isto tako, dosad je organizirano i nekoliko različitih misija čišćenja Everesta – što od nakupljenog smeća, što od samih tijela. Jedna od takvih bila je 2014., godine, a zadnja velika 2020. godine.

Što se tiče same statistike na Everestu, tisuće alpinista popele su se na vrh svijeta – njih najmanje 5000. No, neki su – pokušavajući to izvesti – izgubili živote – njih 340-ak. Većina njih stradala je u lavinama, oko 42 posto, dok su visinska bolest, padovi i iscrpljenost drugi najčešći uzroci smrti. No, dobra je vijest ta da se stopa smrtnosti na Everestu, koji je iznimno popularan, ipak smanjuje – suvremena oprema i infrastruktura te precizne meteo prognoze neki su od razloga za to smanjenje. Stopa smrtnosti na Everestu trenutno iznosi samo jedan posto, što je doista malo u usporedbi s, primjerice, najsmrtonosnijom planinom od svih, Annapurnom, koja prednjači s 35 posto.

Pretpostavlja se da je i danas na planini oko 200 tijela preminulih alpinista. Neki od njih postali su neizostavni dio povijesti Everesta, a tri se slučaja posebno ističu. Možda najslavniji primjer preminulog alpiniste kojem je Everest posljednje počivalište jest Green Boots, u prijevodu zelene čizme. Pretpostavlja se da je riječ o Tsewangu Paljoru, Indijcu koji je pokušao doći do vrha 1996. godine. Njegov ‘grob’ godinama je bio u maloj špilji ispod samog vrha, no 2014. godine je pomaknut na manje razvikanu lokaciju kako bi počivao u miru.

Drugi poznati slučaj je onaj Amerikanke Francys Arsentiev, koja je poznata pod imenom ‘sleeping beauty’, odnosno uspavana ljepotica. Ona je 1998. godine pokušala sa suprugom ispenjati vrh bez da je koristila dodatni kisik, a tijekom silaska su stvari krenule nizbrdo. Pokušali su je izvući, ali nije uspjelo i tamo je i preminula te ostala ležati, odajući dojam kao da mirno spava radi čega je i dobila nadimak. Godine 2007. organizirana je ekspedicija tijekom koje je njezino tijelo zaogrnuto u američku zastavu te sklonjeno ‘s puta’ kako bi nastavili dostojanstveno ‘spavati’.

Treći poznati slučaj je onaj njemačke alpinistice Hannelore Schmatz, prve žene koja je preminula na Everestu i to još 1979. godine. I ona je stradala na povratku s vrha – radi iscrpljenosti je odlučila prenoćiti u zoni smrti, no razvila se oluja. Iako je i nju preživjela, ipak je idući dan kolabirala na visini od 8290 metara, sjela na pod, a posljednje su joj riječi bile ‘vode’. Pet godina je tako tiho sjedila, dok joj je kosa vijorila, kao stravični podsjetnik svim alpinistima koju su prolazili kraj njezina tijela na putu do vrha. U pokušaju da se naposljetku izvuče njezino tijelo preminule su dvije osobe, a naposljetku ju je jaki vjetar otpuhao s grebena i zauvijek prepustio planini.