Najveća svjetska planina raste svake godine, njezine provalije i dalje uzimaju živote, a najmlađi alpinist koji je ispenjao „vrh svijeta“ imao je samo 13 godina

Svi su čuli za Mount Everest. Svi znaju da je riječ o najvišoj planini na svijetu, vrhu svijeta, svetom gralu alpinizma, mjestu gdje ljudi ostvaraju svoje najluđe avanturističke snove, ali – nažalost – gube i život. Ovo nevjerojatna, rekordno visoka planina prepuna je, ne samo onih koji se pokušavaju domoći njezina vrha, nego i zanimljivosti. Ovo su samo neke od njih. Primjerice, doznajte tko drži rekord u broju uspona na vrh svijeta, koliko se tijela preminulih alpinista i dalje nalazi na planini, ali i zašto je Everest mjesto uz koje se veže jedna od najvećih alpinističkih misterija ikada.

Za početak osnove, a to je naravno njegova visina. Upravo je ona često bila predmet smutnje. Njegov vrh prvi put je izmjeren 1856. godine – 8840 metara, onda je njegova visina prilagođena 1955. godine na 8848 metara. No, kineske su vlasti tvrdile da on ima 8844 metara, da bi najnovija visina iznosila 8849 metara. S druge strane, zna se da je star 60 milijuna godina i da je nastao sudarom indijske i azijske ploče. Taj ‘tektonski zagrljaj’ aktivan je i danas pa Everest svake godine naraste za oko 44 milimetra.

Kad smo već kod njegove visine, evo jedne i pomalo zbunjujuće činjenice. Naime, Mount Everest zapravo i nije najviša planina na svijetu. Tu titulu drži Mauna Kea, visoka 10200 metara, no većina nje nalazi se ispod površine mora. Everest je, dakle, najviši vrh iznad površine mora.

Everest se nije uvijek zvao Everest. Naime, isprva se zvao Peak 15, u prijevodu Vrh 15. Ime Mount Everest mu je dano kasnije, 1865. godine, u čast Georgea Everesta. Nepalci ga u originalu zovu Sagarmatha, odnosno ‘božica neba’. Tibetanci ga zovu Chomolungma, odnosno ‘božica majka planina’. Sam vrh sveto je mjesto, a oni koji pokušavaju doći do njega moraju tražiti dopuštanje i siguran prolazak prije pohoda. Ta se ceremonija zove puja, a održava se prije uspona, u baznom kampu.

Uz Mount Everest veže se i jedna od najvećih misterija modernog alpinizma. Naime, općeprihvaćena činjenica je da su Everest prvi ispenjali 29. svibnja 1953. godine Sir Edmund Hillary i Tenzing Norgay. No, neki sumnjaju je vrh možda osvojen i mnogo ranije, još 1924. godine. Naime, te su se godine put njega otisnuli George Mallory i Andrew “Sandy” Irvine. Posljednji put su viđeni ispod samog vrha, nakon čega im se izgubio svaki trag. Malloryjevo tijelo pronađeno je 1999. godine. No, i dalje nema odgovara jesu li oni, prije svoje smrti, uspjeli domoći se vrha.

A kad smo već kod penjanja na Mount Everest, ono je postalo prava industrija. Dozvole kao i cijela infrastruktura potrebna za uspon skupa je stvar, cijene iznose i po nekoliko desetaka tisuća dolara, a bazni se kamp pretvorio u pravo međunarodno naselje sa stotinama šatora. U prosjeku, podvig uspona na vrh svijeta traje 40 dana, ne uključujući sam trek do baznog kampa. Prije konačnog uspona na sam vrh, alpinisti moraju napraviti niz aklimatizacijskih uspona, a većina njih penje pomažući se s bocama s kisikom.

Što se tiče samog uspona do vrha, postoje dvije glavne rute – to su ona koja ide preako Southeast Ridgea iz Nepala te ona preko Northeast Ridgea iz Tibeta. Ova prva je popularnija i počinje u spomenutom Everest Base Campu koji se nalazi na visini od 5364 metara. Planirani se do vrha probijaju kroz jedan od najopasnijih dijelova rute, a to je Khumbu Icefall.

Khumbu Icefall vrlo je zloglasno mjesto. Ono je živo, riječ je o ledenjaku, odnosno ‘ledopadu’ koji se gura između živih stijena te u svakom trenutku prijeti odronima, ali i otvaranjem provalija. Stazu kroz njega na početku svake penjačke sezone probijaju tzv. icefall doctors, odnosno šerpe koji su stručnjaci za to područje i koji postavljaju ljestve kojima premošćuju pukotine ili pak uspone unutar ‘ledopada’.

No, iznimno je opasno i na samom vrhu, odnosno na visinama iznad famozne granice života i smrti koja se nalazi na 8000 metara. Sve iznad toga zove se zona smrti, a za čovjeka upravo to i jest – naime, na toj visini jednostavno nema dovoljno kisika koji bi podržao dulji boravak čovjeka. Svatko tko uđe u zonu smrti u biti počne polako umirati. Stoga je bitno što se kraće zadržati u njoj. Uspon na vrh predstavlja izazov i u smislu jakih vjetrova, koji mogu doseći brzinu i od 322 kilometra na sat, ali i hladnoće koja se znala spustiti i do nekoliko desetaka stupnjeva Celzijevih ispod nule.

Iako sve više i više alpinista pokušava ispenjati Everest, i dalje oko 25 posto onih koji pokušaju ne uspiju. Najčešći je razlog visinska bolest, ali i ekstremni vremenski uvjeti te fizička iscrpljenost. Stopa smrtnosti na Everestu trenutno pak iznosi jedan posto – postotak se dramatično smanjio zahvaljujući modernoj opremi, preciznim vremenskim prognozama i općenito cijeloj infrastrukturi na planini.

No, Everest je i posljednje počivalište za brojne alpiniste. Smatra se da se na toj planini, u njezinu ledenom zagrljaju, i dalje nalaze tijela 300 planinara. Mnoga od njih nalaze se u spomenutoj zoni smrti, gdje su uvjeti za njihovo izvlačenje iznimno zahtjevni, ako ne i nemogući.

Rekordi postignuti na Everestu su nadasve brojni. Spomenut ćemo samo neke, među njima najbrži uspon – Lakpa Gelu Sherpi je 2003. godine do vrha trebalo samo 10 sati i 56 minuta. Najmlađi alpinist koji je stajao na vrhu je pak Jordan Romero, koji je 2010. godine imao samo 13 godina, a najstariji je Yuichiro Miura, koji je 2013. došao na vrh u dobi od 80 godina. Kami Rita Sherpa na vrhu je stajao čak 30 puta (posljednji put ove godine) te drži rekord u najvećem broju uspona. Među ženama taj rekord drži Lhakpa Sherpa, s 10 uspona na vrh.