Na sat vremena od Zagreba nalazi se grad koji je desetljećima bio podijeljen bodljikavom žicom! Ograde su uklonjene tek prije 20 godina

Jedna strana gleda u Dolomite, druga na Jadransko more, tako bismo mogli okvirno opisati Goriziju odnosno Novu Goricu. Točnije, samo dva i pol sata udaljena je od najpoznatijih skijališta u Italiji, a tek je pola sata dijeli od obale Trsta. Zahvaljujući tom pogodnom položaju između srednje Europe, Balkana i Jadrana, ovaj grad stoljećima je predstavljao važan trgovački, prometni i administrativni centar na rubu Austro-Ugarskog Carstva. Njegov značaj kroz povijest pretvorit će ga u jedno od najpoznatijih mjesta prijepora u Europi. Mjesto gdje su nekada zajedno živjeli Talijani, Slovenci, Nijemci i druge zajednice ostat će zapamćeno kao mjesto razdvajanja svjetova.

Stara izreka kaže: bolje biti slijep nego lijep. Možda bi se to moglo primijeniti i na Goricu jer je ovaj grad bio toliko privlačan da su ga svojedobno nazivali “austrijskom Nicom”. Ugodna klima, elegantna arhitektura i važan društveni život Gorici će kroz godine više biti teret nego prednost. Naime, osim ljepote i strateške važnosti, ovaj grad čuva priču koja je prema britanskom The Guardianu “gotovo identična berlinskoj, samo bez pažnje svjetskih medija”.

Ako niste znali, upravo u ovom gradu željezna zavjesa nije bila metafora. Granicu su činile ograde, bodljikava žica, stražarnice i vojne patrole. Piazza Transalpina, danas otvoreni trg na kojem ljudi bezbrižno sjede na klupama, nekada je bila podijeljena metalnom ogradom koju su čuvali naoružani vojnici. Na pojedinim dijelovima stanovnici su doslovno mogli vidjeti susjede s druge strane, ali im nisu mogli prići bez dozvole i kontrole.

Danas ljudi većinom nesvjesno prelaze preko granice koja je nekada doslovno dijelila dva svijeta. Potrebno je samo nekoliko koraka da iz Slovenije prijeđete u Italiju, a s lakoćom kojom se to danas odvija teško je povjerovati da je upravo ovdje desetljećima stajala jedna od najvidljivijih granica hladnoratovske Europe, granica koja je doslovno presjekla grad na dva dijela i pretvorila ga u simbol podijeljenog kontinenta.

Talijanska Gorizia i slovenska Nova Gorica danas zajedno nose titulu prve transnacionalne Europske prijestolnice kulture, ali njihovi zajednički počeci mnogo su mračniji. Nakon Drugog svjetskog rata nova granica između Italije i tadašnje Jugoslavije povučena je gotovo ravnalom preko prostora koji je stoljećima funkcionirao kao jedinstvena srednjoeuropska cjelina. Podjela nije razdvojila samo teritorij, nego i porodice, prijatelje, groblja, polja i svakodnevni život.

Posebno je apsurdna bila sama logika povlačenja granice. Prema brojnim svjedočanstvima i povijesnim zapisima, nova linija razdvajanja presjekla je kuće, farme pa čak i životinje. Jedna od najpoznatijih lokalnih priča govori o kravi koja je ostala s prednjim nogama u Italiji, a stražnjima u Jugoslaviji. Povjesničar Alessandro Cattunar opisao je za strane medije kako je granica “odvojila djecu od škola, farmere od njihovih polja i porodice od njihovih domova”.

Dok je povijesna Gorizia ostala u Italiji, Jugoslavija je odmah preko granice odlučila izgraditi potpuno novi grad. Nova Gorica nastala je praktički ni iz čega kao socijalistički projekt budućnosti koji je projektirao modernistički arhitekt Edvard Ravnikar, učenik Jožea Plečnika i suradnik istaknutog Le Corbusiera. S jedne strane granice ostali su austrougarski trgovi, barokne crkve i palače stare Gorizije, a s druge široke avenije, stambeni blokovi i modernistički socijalistički urbanizam.

Cijeli razvoj ove situacije sa sobom je donio još niz dimenzija oko kojih su se stvorile brojne legende. Prema dostupnim podacima, granica je bila iznimno stroga, ali život uz nju vrlo brzo stvorio je i poseban pogranični svijet u kojem je šverc postao gotovo svakodnevica jer je bio nužan za preživljavanje. Stanovnici s obje strane razvili su vlastite mreže opstanka i razmjene robe. Jugoslaveni su u Italiju odlazili po kavu, deterdžent, čokoladu, traperice i banane, dok su Talijani u Jugoslaviji kupovali jeftinije meso, domaći alkohol i druge proizvode kojih je s druge strane granice nedostajalo.

Upravo je priča o švercu danas jedan od najzanimljivijih dijelova lokalne memorije. Nekadašnje granične kućice pretvorene su u muzeje koji prikazuju kako je izgledao svakodnevni život uz željeznu zavjesu. Slovenski vodič Robert Peric, koji danas vodi popularne ture šverca kroz grad, za strane je medije izjavio: “Bio sam švercer i pokazat ću vam kako to postati.” Tijekom tih obilazaka posjetitelji danas simbolično prenose “zabranjenu robu” preko nekadašnje granice, dok vodiči pričaju stvarne priče stanovnika koji su desetljećima živjeli između dva politička sistema.

Posebno upečatljivo svjedočanstvo za The Times dala je Celestina Goljevscek, vlasnica restorana, prisjećajući se jednog dana 1950. godine kada je granica bila nakratko otvorena. “Nikada neću zaboraviti ljude koji su dolazili s kokošima, jajima, komadima mesa i pićem, nadajući se da će ih prodati i kupiti odjeću i metle”, ispričala je.

Danas je gotovo nemoguće zamisliti da je ovdje nekada postojao jedan od najnapetijih prijelaza između Istoka i Zapada. Ograde su uklonjene 2004. godine kada je Slovenija ušla u Europsku uniju, a posljednje fizičke prepreke nestale su ulaskom u Schengen. Fotografije rušenja metalne ograde između Gorizije i Nove Gorice tada su obišle Europu kao simbol kraja jedne epohe.