Usred najmlađeg slovenskog grada, na glavnom trgu, prolazi državna granica: jednom nogom možete stajati u Sloveniji, a drugom u Italiji

Postoji jedan trg u našem susjedstvu na kojem jednom nogom možete stajati u Italiji, drugom u Sloveniji. Otprilike ga 30 kilometara dijeli od Jadranskog mora, a 40 od Alpi. Taj se trg zove Piazza Transalpina, na talijanskom. Ili Trg Europe na slovenskom. Jedna vaša noga bit će u starom talijanskom gradu po imenu Gorizia, odnosno Gorica, a druga u mladom slovenskom koji se zove Nova Gorica. Granice između ta dva grada nastale nakon Drugog svjetskog rata izbrisane su 2004. godine, ulaskom Slovenije u Europsku uniju, a priča o njihovu ponovnom spajanju kulminirat će upravo iduće godine, kada se Gorica i Nova Gorica zasjati kao prvi transnacionalni Europski grad kulture.

U ovom članku prvenstveno ćemo se baviti Novom Goricom, no priču tog slovenskog grada u kojem živi oko 30 tisuća ljudi, nemoguće je ispričati bez spominjanja njezine ‘starije’ sestre. Dakle, Novu Goricu nazivaju najmlađim gradom u Sloveniji. Izgrađena je nakon Drugog svjetskog rata, a opisuju je kao mjesto koje najbolje karakteriziraju riječi ‘različitost’ i ‘ruže’, navode na tamošnjim turističkim stranicama. “Kamen temeljac za Novu Goricu položen je 13. lipnja 1948. godine, u jeku poslijeratnog razgraničenja teritorija, grad Gorica (danas Gorizia, Italija) – srce regije – dodijeljen je Italiji. Tik uz zapadnu državnu granicu, gotovo dotičući staru Goricu (danas u Italiji), u poratnom je naletu entuzijazma izgrađena nova urbana jezgra koja najavljuje novo doba“, piše isti izvor.

Danas je Nova Gorica ogrnuta u zelenilo, a sa svojom starijom sestrom, Goriziom, čini jedinstven spoj dvaju gradova i dviju kultura, tzv. bezgranični grad. Mjesto je to, pojašnjavaju, na kojima su se stoljećima sukobljavale, ali i spajale slovenska, germanska i romanska kultura, poprište žestokih vojnih sukoba, ali i mjesto susreta Alpa i Dinarida te Mediterana.

Nova Gorica i Gorica danas žive u suživotu koji, srećom dijele samo nevidljive, zamišljene linije. Nekada davno, piše pak BBC, Nova Gorica i Gorizia bile su jedno – dva su grada stvorena, ali i razdvojena kad su se crtale nove europske granice. Tamošnji su stanovnici imali dva mjeseca da odluče žele li biti Jugoslaveni ili Talijani, piše isti izvor. Oni koji su odabrali ovo prvo postali su prvi stanovnici Nove Gorice. “Određeno je da Gorica treba pripasti Italiji, a manje razvijeni dio grada treba biti dio slovenske republike unutar Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Novi grad trebao se zvati Nova Gorica i od tog trenutka Nova Gorica i Gorica postoje kao dva grada podijeljena na dvije države“, navodi taj medij.

Ulaskom Slovenije u Europsku uniju ta je granica bila rastočena, a sada će se ta dva grada ponovno ujediniti pod titulom Europske prijestolnice kulture, i to u sklopu projekta GO!2025. Očekuje se, piše BBC, upravo zahvaljujući tome, od dva do pet milijuna turista, u usporedbi s 250 tisuća uobičajenih. A kad dođu imat će što vidjeti. Primjerice, slovenska se strana, na koju ovdje stavljamo naglasak, može pohvaliti predivnim željezničkim mostom u obližnjem naselju Solkan. Most datira iz 1905. godine, a riječ je o željezničkom mostu s najvećim kamenim lukom na svijetu. Most se nadvija nad rijeku Soču.

Tu su i Sveta Gora i brdo Sabotin, pa crkva na Kostanjevici čija kripta skriva ostatke francuskog kralja, o čemu ćemo malo kasnije… Tu su i različite muzejske zbirke Goriškog muzeja, no možda je najzanimljivija atrakcija samog grada upravo već spomenuti Europski trg. On se nalazi na samoj državnoj granici ispred željezničkog kolodvora, a popularno je mjesto održavanja svakakvih događanja. S talijanske ga strane zovu Piazza Transalpina.

BBC u svojoj reportaži koju potpisuje Noah Charney navodi kako ta dva grada ne mogu biti različitija – srednjovjekovna Gorizia obiluje kaldrmom i njome dominira dvorac. Nova Gorica je modernistička, smišljeno razvijana. No, opet s druge strane, mjestimice nećete ni shvatiti da ste ‘prešli granicu’. Svi pričaju slovenski i talijanski, žive i rade na strani koja im je draža. No, svjesni su prevrtljive povijesti koja je iza njih. „Mi živimo u kući nedaleko od Solkana. Moja je baka rođena u Austrougarskoj. Moj je otac rođen u Kraljevini Italiji. Ja sam rođena u Jugoslaviji. Kad bih imala djecu, ona bi bila rođena u Sloveniji” rekla je za BBC Evelin Bizjak, turistička vodičica.

Na zanimljivu povijest dvaju gradova ukazuju i dva vrlo posebna muzeja. S talijanske strane on se zove Lasciapassare, i riječ je o talijanskom muzeju krijumčarenja. S druge strane, udaljena 200 koraka, nalazi se slovenska inačica, Muzej na Meji. Svaki od njih nalazi se u nekadašnjim carinarnicama, a njihovi se postavi nadopunjuju. Ideja je da posjetitelje obiđu oba i doznaju kako je bilo živjeti uz granicu. Jugoslaveni su, piše nadalje u članku, mogli prijeći granicu uz posebnu propusnicu i mogli su putovati maksimalno 30 kilometara. Imali su i vaučere s pomoću kojih su mogli kupovati proizvode. Na cijeni su bili kava, prašak za rublje, banane i čokolada. Talijani su granicu prelazili kako bi kupovali meso i rakiju. Nedozvoljeni višak se krijumčario…

Za kraj, još ćemo malo ‘svratiti’ do Kostanjevice, gdje se nalazi crkva i samostan iz 16. stoljeća čija kripta skriva vrlo neobičnu priču. U njoj se, naime, nalazi nekoliko mramornih lijesova koji su posljednje počivalište francuskog kralja Karla X. (1757–1836) i pripadnika njegove obitelji. Bio je to posljednji burbonski kralj Francuske i jedni koji je pokopan van zemlje kojom je kraljevao – toliko je bio nevoljen da Francuzi nisu htjeli njegovo tijelo, priča se.