Malu skupinu otočića kod Dubrovnika zovu “paklom na Zemlji”: opasne hridi i podivljalo more izazivaju strah čak i kod iskusnih pomoraca

Gledani iz daljine izgledaju kao stjenovita niska bisera. I to i jesu. Oni su predivni nakit koji krasi more ispred jednog od najslavnijih gradova na svijetu, Dubrovnika. Nose ime Grebeni, mjesto su okruženo ljepotom, ali povremeno i podivljalim morem koje je svojedobno postalo toliko opasno da ste od straha mogli posijediti preko noći…

No, krenimo od početka, a to bi bila definicija. Prema njoj, Grebeni su mala skupina otočića koji su se nanizali u blizini poluotoka Lapada. Čine ih tri otočića, i to Greben, Kantenari i Vješala. Nešto istočnije stoji i hrid koja nosi ime Jabuka, imenjakinja najdaljeg hrvatskog otoka.

Ako se pogleda njihov ‘sastav’ i položaj, oni su u biti dio jedne veće otočne cjeline. Naime, riječ je o ostacima grebena koji je bio spojen s Lapadom i otocima ispred Cavtata. Geografski, Grebeni spadaju u Elafitsko otočje.

No, Grebeni nisu samo sive stijene koje se izdižu iz mora. Na otoku Greben je 1872. godine izgrađen i svjetionik „Hridi Grebeni“. On pomorcima, doduše automatiziran, i danas pokazuje put, a smješten je na vrhu otočića, na istočnoj strani ulaza Velika vrata, zapadno od luke Dubrovnik. Čine ga četverokutna, 13 metara visoka kamena kula te prizemna zgrada ukupne površine 140 metara četvornih. U sklopu njega se nalazi i pristan, a u današnje vrijeme ga je moguće unajmiti u svrhu smještaja.

No, taj svjetionik je poseban. Morski.hr piše kako je upravo taj svjetionik bio prvi svjetionik u Hrvatskoj koji je ‘ostao bez ljudi’, odnosno svjetioničara. Bio je napušten nakon Drugog svjetskog rata.

Grebeni su inače dosta jaki u ronilačkom smislu jer u moru koje ih okružuje ima dosta olupina brodova. Mnogi tragaju za, dosad još uvijek neuhvatljivim, ostacima manjeg broda koji je prevozio zlato iz Dubrovnika u Veneciju.

No, Morski.hr piše i ovo: „Grebeni su Dubrovniku uvijek bili tako blizu, barem fizički, a opet tako daleko zbog surovosti svoje prirode. I kada iz Dubrovnika pogledamo prema njima, daleko na pučini uočit ćemo još jedan otok, Sv. Andriju, koji je po svojoj prirodi puno pitomiji i bliži čovjeku nego što su Grebeni. No puki promatrač nikada sam ne bi mogao zaključiti koliko su ta dva otočića i svjetionika različita. Jedan je raj, a drugi pakao na zemlji. Zato oni kojima more život znači znaju da su Grebeni opasne hridi koje treba zaobići u širokom luku“.

Prenosi isto tako i vrlo zanimljivu priču, pozivajući se na svjedočanstva iz knjige Legende svjetla Jurice Gašpara i to o svjetioničaru koji je živio u tom svjetioniku sa svojom obitelji, a koji je na kraju bio jedan od aktera događaja koji je rezultirao napuštanjem svjetionika.

Tog ključnog dana svjetioničar je ostao sam na svjetioniku jer su njegova supruga i dijete otišli u grad zbog posjete liječniku. Pred njim je bila besana noć, navodi se u knjizi. “Valjda će kuća izdržati večeras, jer meni spavanja nema…” zapisao je tog dana 1957. godine. Naime, jugo je bilo sve jače i jače, a tamni su oblaci zaogrnuli nebo. Spremalo se ono što se može i danas vidjeti na Grebenima: podivljalo more koje guta sve pred sobom.

„Nije mu se sviđalo to što čuje lupanje mora u dvorištu, a nije prošlo dugo i valovi su već počeli zapljuskivati kuću. Mora da su visoki i preko 10 metara, pomislio je. U tom trenutku čuo je glasnu lomljavu i krš što ga je prestrašilo pa je potrčao uzbrdo jer mu je nagon govorio da bježi gore u kulu! U kuli je ostao cijelu noć i tek sljedeći dan snaga vjetra se smanjila, tako da se tek tad mogao spustiti.

Očevici tvrde da je svjetioničar te kobne noći posijedio od straha“, ide priča. Naime, na kraju se ispostavilo da je u kuću, kroz prozor, val visok najmanje 15 metara bacio stijenu tešku nekoliko stotina kilograma, a koja je čak razbila najmanje metar debele zidove. Kako bi je iznijeli iz svjetionika, trebali su je razbiti na komade.