U ovom selu ljudi su iznenada tonuli u dubok san i budili se tek danima poslije. Godinama nitko nije znao zašto

Ima ljudi kojima Trnoružičinih sto godina sna zvuči kao strašna kletva, a ima i oni koji su barem jednom pomislili da to možda i nije najgora stvar koja se čovjeku može dogoditi. Posebno ponedjeljkom ujutro. Priča da u jednom trenutku samo zaspeš i tako ostaneš danima može čak zvučati romantično i privlačno, ali stanovnici jednog malog sela na sjeveru Kazahstana vjerojatno se ne bi složili s ovom slikom. Naime, ondje su ljudi godinama iznenada tonuli u dubok san i budili se tek satima ili danima poslije.

Priča počinje na sjeveru Kazahstana, među širokim i rijetko naseljenim stepama u kojima su tijekom druge polovice 20. stoljeća nastajala rudarska naselja podignuta za potrebe sovjetske industrije urana. Jedno od njih bio je Krasnogorsk u Akmolskoj oblasti, nekoliko stotina kilometara od Astane. Uran se u njegovoj okolici vadio od 1960-ih do početka 1990-ih, a naselje je tada brojilo oko 6500 stanovnika. Nakon raspada Sovjetskog Saveza rudnici su zatvoreni, proizvodnja je stala, a Krasnogorsk se postupno ispraznio.

Samo šestotinjak metara dalje nalazi se Kalachi, malo selo koje je sredinom prošlog desetljeća imalo oko 600 do 700 stanovnika. Upravo su se ondje 2012. počeli pojavljivati prvi neobični zdravstveni slučajevi, a godinu poslije bilo ih je dovoljno da privuku pozornost medija. Do siječnja 2015. evidentirano je više od 140 slučajeva, a neki su stanovnici oboljeli više puta.

Naziv „bolest spavanja“ zvuči gotovo bezazleno, no ono što se događalo bilo je puno ozbiljnije. Oboljeli bi najprije osjetili izrazitu slabost, vrtoglavicu i pospanost, a zatim bi gubili svijest ili tonuli u san iz kojeg ih je bilo teško probuditi. Epizode su trajale satima ili danima. Nakon buđenja neki su imali glavobolje, mučninu, dezorijentaciju, teškoće s pamćenjem i halucinacije.

Jedan od poznatijih slučajeva bio je Viktor Kazachenko, koji je 2014. motociklom krenuo prema gradu i poslije se nije mogao sjetiti ničega od trenutka kada mu se, kako je rekao, „mozak isključio“. Probudio se u bolnici nekoliko dana poslije, a bio mu je to već drugi takav napad. Još je neobičnije bilo to što bolest nije birala dob: pogađala je djecu, odrasle i starije stanovnike.

Takva raznolikost slučajeva dodatno je otežala liječnicima potragu za uzrokom. Pacijentima se često postavljala dijagnoza „encefalopatija nepoznate etiologije“, odnosno poremećaja funkcije mozga kojem uzrok nije poznat. U selo su stizali toksikolozi, epidemiolozi, radiolozi, neurolozi i stručnjaci za okoliš, a ispitivali su radijaciju, radon, teške metale, vodu, infekcije, kemijske otrove i sastav zraka.

S obzirom na blizinu nekadašnjih rudnika, uran je bio prvi osumnjičenik. Ipak, radijacijska pozadina u selu nije bila dovoljno visoka da bi objasnila slučajeve. U pojedinim su podrumima pronađene povišene razine radona, ali ne i radioaktivno onečišćenje koje bi moglo objasniti epidemiju. Priča je tako dobila neobičan obrat: selo stoji pokraj nekadašnjeg rudnika urana, ali uran najvjerojatnije nije bio izravan uzrok.

Kad je radijacija pala u drugi plan, pažnja se usmjerila na zrak. Nacionalni nuklearni centar od 2014. do 2016. proučavao je okoliš Kalachija i susjednog Krasnogorska te utvrdio da su u određenim razdobljima rasle koncentracije ugljikova monoksida i ugljikova dioksida, dok je količina kisika padala. Upravo su se tada češće pojavljivali slučajevi takozvane bolesti spavanja.

Takav nalaz imao je smisla jer ugljikov monoksid ometa prijenos kisika krvlju, a mozak je na manjak kisika posebno osjetljiv. Trovanje tim plinom može izazvati glavobolju, vrtoglavicu, zbunjenost i gubitak svijesti. Simptomi stanovnika Kalachija zato su se uklapali u takvu sliku, iako sami po sebi nisu mogli dokazati uzrok.

Kazahstanske vlasti 2015. povezale su slučajeve s plinovima iz napuštenih rudnika, no dio stručnjaka ostao je oprezan. Rudnici više nisu radili, ljudi su obolijevali i na otvorenom, a rezultati krvnih analiza nisu uvijek odgovarali klasičnom trovanju ugljikovim monoksidom. Zato se danas kao najvjerojatnije objašnjenje navodi kombinacija povišenih koncentracija ugljikova monoksida i drugih plinova te povremenog pada količine kisika. Jedna od glavnih hipoteza kaže da su se napušteni rudnici nakon zatvaranja napunili podzemnom vodom, nakon čega su kemijski i geološki procesi promijenili sastav plinova u podzemlju. Točan mehanizam, međutim, nije u potpunosti razjašnjen.

Dok su znanstvenici pokušavali razumjeti što se događa, život u selu postajao je sve teži. Situacija je postala dovoljno ozbiljna da su vlasti stanovnicima ponudile preseljenje. Početkom 2015. oko stotinu ljudi već je napustilo Kalachi, a od siječnja do ožujka iste godine službeno je preseljeno njih oko 180. Dio stanovnika ipak je odlučio ostati.