Usred jedne hrvatske šume pronađen je najveći bijeli tartuf na svijetu! Zovu je prirodnim klima uređajem koji ljeti hladi bolje od mora

Slikovit i iznimno fotogeničan srednjovjekovni gradić Motovun ponosno stoji na vrhu strmog brežuljka iznad doline kristalno čiste rijeke Mirne, u samom srcu istarskog poluotoka. Njegovo ime keltskog porijekla korijene vuče od riječi ”Montona” i u doslovnom prijevodu znači ”grad u gori”. Osim brojnim kulturnim znamenitostima, ovaj dragulj Istre diči se i prekrasnom, netaknutom prirodom, a zelena oaza i ”pluća” čitavog tog kraja definitivno je magična Motovunska šuma, lokalcima omiljeno izletište i mjesto za rekreaciju za koje s ponosom možemo reći da je i najveća očuvana primorska autohtona šuma tvrdog lisnatog drveća u Hrvatskoj.

Već više od dva tisućljeća nosi laskavu titulu prirodne posebnosti ne samo Istre, već i čitavog hrvatskog priobalja. Pruža se dolinom rijeke Mirne, od Istarskih toplica do crkvice sv. Petra zapadno od Livada, a zatim i dolinom rječice Butonige, od njezinog utoka u Mirnu pa sve do zaseoka Šćulci podno brda Brega. U njoj rastu hrast lužnjak, poljski jasen i primorski brijest, proglašena je posebnim rezervatom šumske vegetacije, a danas je nadaleko poznata i kao nalazište tartufa, skupocjene podzemne gljive za koju se vjeruje da ima svojstva afrodizijaka.

Najskupocjeniji je, naravno, bijeli tartuf (Tuber Magnatum Pico), a baš u Motovunskoj šumi 1999. godine pronađen je i najveći svjetski primjerak istog. Težio je čak 1,31 kilogram i završio u Guinnessovoj knjizi rekorda!

Ova istarska ljepotica danas zauzima oko 1000 hektara površine i potpuno se razlikuje od krških šuma u široj okolici, a obilježje prirodne rijetkosti daje joj hrast lužnjak, vrsta karakteristična za nizinske krajeve kopnenih dijelova Hrvatske, tj. slavonske šume. Drvo hrasta oduvijek je bilo vrlo cijenjeno u stolarstvu, građevinarstvu, brodogradnji, bačvarstvu…

Još u doba Mletačke Republike, Motovunska šuma, koja se tad zvala Šuma sv. Marka, bila je zaštićena strogim odredbama o šumskom rodu i predstavljala važan rezervat koji je mornaricu opskrbljivao građevnim materijalom. Naime, u Veneciji je drvo hrasta lužnjaka iz ove prekrasne šume bilo vrlo traženo zbog kakvoće i stanovite iskrivljenosti, što ga je činilo idealnim za brodogradnju. Tad su, naime, u ovu šumu dolazili mnogi stručnjaci, koji bi još mlada stabla savijali u točno određene pozicije koje su im bile potrebne za izradu venecijanskih galija. A prije nego što se drvna građa iz Motovunske šume uopće mogla obrađivati u tad mletačkom Arsenalu, ista se godinu dana potapala u morsku vodu kako bi poprimila svojstva potrebna za daljnji rad.

Nažalost, veliki dio šume posječen je i devastiran između 1793. i 1813. godine, za vrijeme francuske uprave, a zbog neodržavanja kanala, došlo je i do njezinog sušenja. Tek 1844. ponovno se obnovila kanalska mreža koja zapravo regulira odvodnju viška vode.

Na tragu toga, Motovunska šuma ima vrlo važnu ulogu u zadržavanju i očuvanju podzemnih voda. Toliko je bujna da ljeti osvježava čitavo okolno područje, što joj daje dodatnu estetsku i rekreativnu vrijednost. Danas u Europi postoje svega tri nalazišta posljednje sačuvanih nizinskih poplavnih mediteranskih autohtonih šuma hrasta lužnjaka, poljskog jasena i primorskog brijesta – osim motovunske, to su još i šuma Komčija u Bugarskoj te ostaci šume skadarskog hrasta lužnjaka.

Sastav drveća u Motovunskoj šumi najviše ovisi o oborinskoj i podzemnoj vodi. Kad je pri izgradnji novog korita rijeke Mirne, cesta u dolini i akumulacije u dolini Butonige poremećen vodeni sustav, najviše je stradao upravo hrast lužnjak. Iako vrlo rijetki, danas se u ovoj šumi, osim jasena, topole i već spomenutog hrasta lužnjaka, mogu pronaći i običan grab te brijest. Sve navedeno može nam biti samo još jedan važan podsjetnik na to da ovu prekrasnu prirodu koja nas okružuje trebamo čuvati kao oko u glavi kako bi u njoj mogle uživati i buduće generacije…