Najduža cesta na svijetu prolazi kroz čak 14 zemalja! Putovanje traje mjesecima, a zovu je ‘majkom svih roadtripova’

Kad govorimo o putovanju života, teško je pronaći bolji primjer od ovoga. Samo zamislite sljedeći prizor: čak 48 tisuća kilometara koji povezuju Sjevernu, Središnju i Južnu Ameriku kroz 14 različitih zemalja. Legendarna Panamerička cesta, poznata i kao Carretera Panamericana, najdulja je cesta na svijetu i jedna od najpoznatijih ruta među putnicima. Ipak, njezinu cijelu duljinu prelaze tek najuporniji i najstrastveniji avanturisti. Takvo putovanje obično traje mjesecima, nerijetko i dulje od godinu dana, a vozače vodi kroz prizore nestvarne ljepote, ali ih istovremeno stavlja pred niz izazova i ozbiljnih opasnosti.

Za početak vrijedi razjasniti jednu važnu stvar. Panamerička cesta nije jedna jedina, golema prometnica koja se proteže kontinentima. Riječ je zapravo o složenoj mreži cesta koja prolazi kroz Sjevernu, Središnju i Južnu Ameriku te povezuje većinu zemalja na tom golemom prostoru. Njezin glavni pravac, na koji se nadovezuju brojni ogranci, dug je oko 25.800 kilometara i vodi od Circlea na Aljasci do Puerto Montta u Čileu.

Iako slovi kao jedna od najpoznatijih cesta na svijetu, rijetki se odluče prijeći je u cijelosti, ponajprije zbog njezine impresivne duljine i izazova koje takvo putovanje nosi. Upravo zato često je nazivaju i „majkom svih roadtripova“, kako navodi Dangerous Roads. Na toj ruti vozači dosežu i njezinu najvišu točku, planinski prijevoj Cerro de la Muerte, koji se uzdiže na 3451 metar nadmorske visine.

Tu impresivnu prometnu mrežu najlakše je promatrati kroz dvije cjeline, sjeverni i južni dio. Sjeverni dio Panameričke ceste prolazi kroz Kanadu, Sjedinjene Američke Države, Meksiko, Gvatemalu, Salvador, Honduras, Nikaragvu, Kostariku i Panamu.

Južni dio povezuje Surinam, Gvajanu, Brazil, Venezuelu, Kolumbiju, Ekvador, Peru, Čile, Argentinu, Boliviju, Paragvaj i Urugvaj. Na području Južne Amerike pritom se razgranava u više pravaca, pa ne postoji samo jedna jedinstvena ruta, već čitava mreža koja se prilagođava geografiji kontinenta.

No, Panamerička cesta isto tako nije neprekidna mreža prometnica. Naime, između njezina sjevernog i južnog dijela nalazi se „rupa u povezanosti“. Naime, taj se prekid nalazi na dijelu tzv. Interameričke ceste, 5390 kilometara dugačke dionice od Nuevo Lareda u Mexicu do Panama Cityja, a odnosi se na tzv. Darién gap. Riječ je o zemljopisnom području kroz čijih 100-tinjak kilometara, između Yavize u Panami i Turba u Kolumbiji, nema nikakve ceste.

Razlozi su višestruki. Tamošnji je teren izrazito zahtjevan i neprohodan, a gradnja bi imala štetne posljedice i po ekosustav. Isto tako, gradnji se protive i pripadnici tamošnjih autohtonih naroda koji žive na tom području. Taj nepostojeći dio Panameričke ceste prolazi se ili brodom ili pak avionom.

Ideja o nekoj vrsti prometnog povezivanja Južne i Sjeverne Amerike seže još u 1889. godinu, dok se sama ideja o Panameričkoj cesti rodila 1923. godine, ali kao o jednom, jedinstvenom pravcu. No, ta vizija je evoluirala pa su 1937. godine Argentina, Bolivija, Kanada, Čile, Kolumbija, Kostarika, Salvador, Gvatemala, Honduras, Meksiko, Nikaragva, Panama, Peru i SAD potpisali konvenciju o Panameričkoj cesti, kojom su se obvezali na brzu izgradnju svojih dionica te ceste. Dionica koja je išla kroz Meksiko bila je prva latinoamerička dionica koja je bila završena, a Meksiko je njezinu izgradnju financirao sam. Ostale centralnoameričke zemlje imale su pomoć SAD-a.

Panamerička cesta, gledana u svojoj cijelosti, doista predstavlja ogroman zalogaj. Ima mnogo ogranaka, što brutalno povećava i broj kilometara, a isto tako prolazi kroz najraznolikije moguće krajolike, što znači i najraznovrsnije vremenske i klimatske uvjete. Isto tako, na ponekim je dionicama cesta u lošem stanju, ponegdje se vozači suočavaju s odronima, visokim liticama i temperaturama, životinjama i stokom na cesti, dijelovima prometnice koji se tijekom kišnih sezona ne mogu prijeći ili pak ekstremnim zimskim uvjetima.

Isto tako, cesta ponegdje prolazi i kroz sigurnosno upitna područja, primjerice područja po kontrolom narkokartela, a zalazi i u pustinje i prašume, ledenjake i planine…

No, kao takva apsolutni je magnet za one koji žele avanturu života ili pak ulazak u povijest zahvaljujući rekordu. Primjerice, neki izvori spominju da su je pješke prošle dvije osobe. Prvi koji je uspješno priveo kraju hod od Aljaske do Argentine bio je bivši britanski mornar George Meegan. U pustolovinu je krenuo 1977. godine, a da završi tu dugačku šetnju trebalo mu je čak 2425 dana. Na tom dugom putovanju prešao je 30.608 kilometara. Sa sličnim se izazovom suočio 35 godina kasnije Amerikanac Holly Harrison.

Njemu je za nešto kraćih 23.305 kilometara trebalo 530 dana. Svjetski „motorizirani“ rekord na panameričkoj cesti pak drže njemački vozač Rainer Zietlow i njegov tim. Oni su 2019. godine udaljenost od 22500 kilometara prošli za 10 dana i 19 sati te tako slomili svoj vlastiti stariji rekord od 11 dana i 17 sati koji su postigli 2011. godine. Kako bi prešli famozni Darién gap koristili su unaprijed zakazani let teretnim avionom.