Najjužnija točka Hrvatske bliže je Italiji nego Splitu. Sićušna je, nenaseljena i gotovo nedostupna ljudima

Najjužnija točka Hrvatske ne leži ondje gdje bi je većina ljudi tražila na karti. Nije to neki rt na jugu Dalmacije, nije Prevlaka, pa čak ni svjetionik na Palagruži koji se obično spominje kao posljednji komadić domovine prema pučini. Najjužnija točka cijele zemlje zapravo je gola, niska stijena nasred otvorenog mora, otočić Galijula, i do nje je s talijanske obale bliže nego što je od nje do Splita.

Galijula je nenaseljeni otočić u Palagruškom otočju, tek 100-ak metara dug i 40 širok, koji se jedva izdiže pet metara nad morem. Smjestio se pet i pol kilometara jugoistočno od glavnog otoka Vele Palagruže. Za razliku od više i strme Palagruže, Galijula je niska i plosnata, pa onome tko joj se približi morem djeluje gotovo kao da plovi nad ravnom kamenom pločom usred ničega.

Administrativno taj komadić Hrvatske pripada gradu Komiži na Visu, u Splitsko-dalmatinskoj županiji, iako bi većina ljudi najjužniju točku zemlje instinktivno smjestila u Dubrovačko-neretvansku županiju. Već i sama ta činjenica je pomalo zabavna jer Galijulu od matičnoga grada dijeli čitavo prostranstvo otvorenog Jadrana.

E, sad dolazimo do još nekoliko zanimljivih činjenica. Od Splita je cijelo Palagruško otočje udaljeno više od 120 kilometara. S druge strane, do najbliže talijanske obale, brdovitog rta Gargano, ima svega 50-ak kilometara. Najbliže veće mjesto nije nijedan hrvatski grad, nego talijanska luka Vieste, čija se svjetla za vedrih večeri vide čak i s otočja.

Galijula je tako gotovo dvostruko bliže Italiji nego hrvatskome kopnu. Ipak, još od srednjeg vijeka povijesno i politički pripada Dalmaciji, pa danas predstavlja krajnju jugozapadnu granicu hrvatskog teritorija i ima nemalo geopolitičko značenje za razgraničenje teritorijalnog mora na Jadranu.

Zanimljivo je i to da Galijula nije baš uvijek krajnja točka naše domovine. Nešto dalje prema jugoistoku leži podvodni greben koji se pri velikim osekama na trenutak pojavi iznad površine. U tim rijetkim trenucima upravo on, a ne Galijula, postaje najjužnija točka Hrvatske, sve dok ga more ubrzo ponovno ne prekrije.

Da je riječ o jednom od najnemilosrdnijih dijelova Jadrana, govori i podatak da su oko tog područja izmjereni među najvišim olujnim valovima u čitavom Jadranskom moru, visoki i do devet metara. Posjetiti Galijulu stoga je gotovo nemoguće jer nema ni pristaništa ni zaklona, a more oko nje zna biti opasno i ćudljivo.

Glavni otok arhipelaga, Vela Palagruža, doista je priča za sebe. Na njegovu vrhu, na devedesetak metara nadmorske visine, stoji svjetionik podignut još 1875. godine u doba Austro-Ugarske koji i danas radi. Riječ je o najudaljenijem hrvatskom otoku na kojem ljudi borave tijekom cijele godine, a brigu o njemu vode svjetioničari koji se izmjenjuju u dugim smjenama, daleko od civilizacije, gradske buke i stresa svakodvenice.

Palagruža je i najsuše mjesto u Hrvatskoj, s jedva tristotinjak milimetara oborina godišnje. To je otok sunca, vjetra i mora gotovo bez prave hladovine, na kojem ljeti vladaju vrućine, a zimi često puše vjetar bez prestanka.

Ovo usamljeno otočje krije i jednu od najstarijih ljudskih priča na Jadranu. Naime, arheološki nalazi pokazuju da su ljudi ovuda prolazili i zadržavali se prije gotovo devet tisuća godina, dok se Palagruža u antici vezuje uz kult grčkog junaka Diomeda. Pomorci su na tom usamljenom orijentiru nasred mora ostavljali zavjetne darove kako bi im plovidba bila sigurnija, pa su arheolozi ovdje pronašli desetke tisuća ulomaka grčke keramike.