Na ovom nevjerojatnom otoku živi tek 20 ljudi i čak milijun ptica! Jedno je od najudaljenijih naseljenih mjesta u Europi i krije fascinantnu prirodu

Tek 20-ak ljudi. I milijun ptica… Upravo tako glasio bi najkraći opis jednog posebnog arktičkog otoka, udaljenog kojih 40 kilometara od sjeverne obale Islanda, te najsjevernije naseljene točke te otočne zemlje. Otok Grímsey jedno je od najudaljenijih naseljenih mjesta u Europi. A takav geografski položaj nosi, očekivano, i niz posebitosti…

Kao i u ostatku Islanda i ovdje si je priroda dala oduška – na milosti i nemilosti promjenjivom vremenu i jakim vjetrovima, obale su mu ukrašene s dramatičnim bazaltnim liticama i vrve od životinja… Sve to stiska se na šest i pol kilometara četvornih, na jedinom dijelu Islanda koji se nalazi u sklopu Arktičkog kruga. Zanimljivu reportažu iz tog kutka naše planete objavila je ovog mjeseca novinarka BBC-a Michelle Gross, koja je taj otok posjetila s mužem krajem kolovoza ove godine. Ona otok Grímsey naziva ‘Islandom u svom najnetaknutijem i najekstremnijem izdanju’, a sažetak njezinih ostalih dojmova i informacija o otoku donosimo u nastavku teksta.

Gross tako piše da se sve do 1931. godine do otoka moglo samo malim brodom koji je dva puta godišnje tamo dostavljao pisma. Danas ga, od sjeverne obale Islanda, dijeli 20-minutni let avionom ili trosatna vožnja trajektom. Otok Grímsey je mjesto koje, u biti, pripada životinjama – ptice su ovdje najdominantniji stanovnici, sa zavidnim brojem arktičkih čigri, ali i simpatičnih puffina, odnosno tupika. Ima, naravno, i islandskih konja i ovaca, no ptice su ipak glavne. Omjer prema ljudima, njih 20-ak koliko ih tamo stalno žive, jest, procjenjuje se, iznosi 50 tisuća naprama jedan.

Otok je, piše dalje, toliko udaljen da u biti nije priključen na islandsku energetsku mrežu. Svi stanovnici ovise o jednom dizelskom generatoru. Isto tako, nema ni bolnice, ni liječnika, ni policije…. Stanovnici otoka obučeni su kako si sami pomoći, tome su ih učili primjerice zaposlenici hitne pomoći te obalne straže, i kažu da su pripremljeni za sve situacije. Liječnik dolazi u posjet svaka tri tjedna, avionom.

Sami stanovnici grupirani su u naselju Sandvík, na jugozapadu otoka. Njihove kuće nerijetko služe i kao konačišta za turiste, a imaju i školu koja trenutačno funkcionira kao neka vrsta zadružnog doma. U njemu se nalazi galerija rukotvorina, a u naselju postoji i mali dućan koji radi sat vremena dnevno. Imaju i restoran s barom, bazen, knjižnicu, crkvu i zrakoplovnu pistu koju okupiraju ptice.

Otok se može pohvaliti i dugom poviješću. Prema pričama, ime je dobio po naseljeniku Grimuru za kojeg se vjeruje da je doplovio na otok iz zapadne Norveške. No, prvi službeni spomen otoka seže u 1024. godinu, i to u islandski ep Heimskringla, u kojem je norveški kralj Ólafur zatražio otok u znak prijateljstva, no odbili su mu ga dati smatrajući ga prevrijednim. Tijekom 18. stoljeća otok je gotovo ostao bez ljudskih stanovnika, što zbog upale pluća što zbog nezgoda vezanih uz ribolov. Naime, odlazak na pučinu, ali i povratak s ulovom, bila je opasna stvar – izazovni vremenski uvjeti, ali i negostoljubiva obala predstavljali su veliki rizik. No, zajednica se ipak uspjela održati zahvaljujući stalnom dotoku novih ribara.

Osim fotogeničnih puffina, jedna od atrakcija otoka jest i njegov geografski položaj. Već smo spomenuli da se nalazi u Arktičkom krugu, na što ukazuje i 2017. godine svečano postavljena betonska umjetnička instalacija – oko tri i pol tone teška kugla po imenu Orbis et Globus. Ona je postavlja na najviši, najsjeverniji dio otoka, na zamišljenu liniju koja označava sjecište Arktičkog kruga i otoka. No, ta se linija koja označava početak Arktičkog kruga, radi nagiba zemljine osi, neprestano pomiče – i to trenutačno na sjever, u pravilu za 14 metara, što znači da će Island, odnosno spomenuti otok, ispasti iz Arktičkog kruga 2047. godine. Plan je da, kad se to dogodi, betonsku kuglu otkotrljaju s litice i predaju oceanu.

Zahvaljujući svom geografskom položaju, otok je nekoliko mjeseci na godinu ovijen u potpunu tamu protiv koje se stanovnici, kažu, bore božićnim lampicama. Izgledamo kao božićni grad, kažu, i ne skidamo ih sve do veljače. No, potpuni mrak znači i puno aurore borealis. Što se tiče samih turista, moglo bi se reći da su ‘za’, ali pod njihovim uvjetima. Imaju, primjerice, retreat za pisce i druge kreativce, no masovni turizam ne žele. Imaju ograničenja broja ljudi koji mogu doći na otok i pozivaju ostatak Islanda da se ugleda na njih prije nego što, kažu, bude prekasno. Kad smo već kod turističkih dolazaka, najbolje vrijeme za posjetu je pak od 10. travnja do 10. kolovoza, kada otok okupiraju puffini.