Nedaleko od Rima nalazi se otok do kojeg možete doći samo uz pomoć ribara! Na njemu nema signala, struje i cesta

Zamislite da nema cesta. Zamislite da nema ni signala, da do vas ne mogu doći nikakve brige ni loše vijesti. Zamislite da (skoro pa) nema drugih ljudi, ali ni struje, pristaništa trajekta… Zamislite da postoji raj s gotovo savršenom osamom, onom mediteranskom u kojoj možete nakratko predahnuti od svega, uživati u pogledu na more i stijene koje se obrušavaju u njega… Sada prestanite zamišljati i zapamtite ime: otok Palmarola u Italiji.

Magični je to otok koji se nalazi s ‘druge strane’ Italije. Zapadno je od Rima, nedaleko od kopna, no do njega je moguće doći samo sa susjednog otoka, Ponze, udaljenog osam kilometara. Oni koji dolaze, a teoretski je tamo moguće doći i na dnevni izlet iz Rima, ne dolaze ni po strku ni po gužvu ni noćni život. Ovdje se dolazi uživati u pogledu na vulkanske litice, kupanju na jednoj plaži, šetnji po tamošnjim kozjim stazicama…

Ako se nekim slučajem odlučite za posjet iz Rima, a prema onome što piše CNN, to uopće nije česta ni popularna pojava, morat ćete prvo potegnuti do luke Anzio pa na trajekt do spomenute Ponze i onda malo pregovarati s tamošnjim brodarima ili pak ribarima da vas odvezu i pokupe… Ili ćete pak na Palmaroli ostati noćiti. A izbora nema puno, sve je rezervirano mjesecima unaprijed.

Naime, na Palmaroli nema stalnih stanovnika. Postoji i samo jedan restoran, O’Francese. On, prenosi isti medij, nudi svježu ribu, ali i ograničeni broj smještajnih jedinica koje su isklesane u stare ribarske spilje uz liticu. Cijena kreće od 150 eura za noćenje. Povrh toga, od infrastrukture, tek ruševine srednjovjekovnog samostana i ostaci prethistorijskog naselja.

Unutrašnjost je kao stvorena za planinarenje, a obalu, sve njezine pukotine, litice, hridi i špilje najljepše je pak istraživati brodicom ili kajakom. Osim pokojeg čovjeka tu su divlje ovce i niske palme, po kojima je i dobio ime.

Na otok pazi sveti Silverije, kojem je posvećena i tamošnja kapelica. Vjeruje da je upravo na taj otok protjeran te da je tu i skončao taj papa iz 6. stoljeća. Njemu je posvećena i svetkovina koja se slavi svakog lipnja. Prema legendi, svi su se moreplovci koji su zapeli u oluji, a molili se upravo njemu, spasili…

Netaknuti je to otok, slažu se svi koji na njega bace pogled. Tamo je sve kao što je bilo i nekada. „On predstavlja putovanje u prapovijest, u vrijeme kada su pećinski ljudi ovamo pristizali u potrazi za dragocjenim crnim opsidijanom, još uvijek vidljivim u crnim prugama litice, a koji se koristio za izradu oružja i pribora. Vrlo se malo toga promijenilo u krajoliku od tada“, rekao je Silverio Capone, lokalni povjesničar s Ponze, za isti medij. Palmarola je, nastavio je, uvijek bio pusti otok. I zbog toga poseban. I stari su ga Rimljani koristili kao stratešku osmatračnicu, no nikad ga nisu kolonizirali.

Za CNN se otoka dotakla i Maria Andreini iz Italije, koja tamo svake godine ljetuje s obitelji: tu se osjećaju, tvrde, kao obitelj Kremenko na odmoru, kaže. Ima puno, ali i malo toga za raditi. Danju se na plaži sunčaju i kupaju, noću na plaži gledaju u zvijezde, ujutro idu na planinarenje na najviši vrh otoka kako bi gledali izlazak sunca. Sa sobom u prtljazi nose, osim japanki i gojzerice. Večeraju netom uhvaćenu ribu… I tako tjedan iz godine u godinu. Maria, naime kaže da je prošla svijeta, no da se ništa ne može usporediti s Palmarolom.