U ovom malom selu u Dalmaciji dnevno se pojede više porcija janjetine nego što ima stanovnika! Posjetili smo ga

Prvi put sam čuo za Radučić kroz jednu gotovo nevjerojatnu tvrdnju da se u tom selu dnevno pojede više porcija janjetine nego što ima stanovnika. Takve rečenice lako zvuče kao pretjerivanje ili lokalna legenda, ali bile su dovoljne da probude znatiželju i da se uputim provjeriti što se zapravo krije iza tog podatka. Iskreno, očekivao sam simpatičnu gostionicu i dobar ručak, ali Radučić se vrlo brzo pokazao kao nešto puno slojevitije od toga. Iza janjetine koja ga je proslavila krije se selo s bogatom povijesti i nevjerojatna priča o ljudima koji mu pokušavaju udahnuti novu energiju, gradeći budućnost ondje gdje su mnogi već odustali…

Radučić je malo naselje u Šibensko-kninskoj županiji u kojem živi tek nekoliko desetaka stalnih stanovnika. No broj ljudi koji kroz njega prođu u jednom danu, osobito vikendom, višestruko premašuje tu brojku. Kolone automobila, puni stolovi i rezervacije unaprijed najbolji su dokaz da je ovo mjesto postalo svojevrsna gastronomska destinacija. U središtu ove priče nalazi se, naravno, Gostionica Kod Pere, mjesto koje je s vremenom preraslo u lokalnu instituciju. Ovdje se generacijama priprema janjetina na tradicionalan način, polako pečena, sočna, s hrskavom koricom i okusom koji podsjeća na neka jednostavnija vremena.

Gosti dolaze iz Zagreba, Splita, Zadra, Slavonije, pa čak i iz inozemstva. Neki svraćaju usput, neki dolaze ciljano, a mnogi se vraćaju iznova, vođeni pričom koja se širi usmenom predajom: „Ako želiš pravu janjetinu, znaš gdje trebaš ići.“ I sam sam to osjetio prije nekoliko mjeseci, kada smo iz Zagreba krenuli prema Dalmaciji i odlučili svjesno skrenuti s uobičajenih ruta. Nakon izlaska s autoceste kod Vodica nastavili smo starom cestom prema Kninu, a u Radučić smo stigli oko jedanaest sati.

Na parkiralištu uz cestu već su stajali automobili i kombiji s registracijama iz različitih dijelova Hrvatske. Unutra nas je dočekao prostor s crveno-bijelim kockastim stolnjacima, televizor na kojem se vrtio domaći glazbeni program i prizor koji se ponavlja za gotovo svakim stolom, tanjuri puni janjetine s ražnja. Sve je izgledalo jednostavno, autentično i bez ikakvog foliranja, i upravo u toj filozofiji leži šarm ovog mjesta. „Kod Pere“ je dobar podsjetnik da najbolja iskustva često nastaju ondje gdje tradicija živi, i gdje gost dolazi kao stranac, a odlazi s osjećajem da se na to mjesto želi ponovno vratiti.

No priča o Radučiću nije samo gastronomska. Ona je i priča o ljudima, o selu koje se polako prazni, ali i o onima koji mu se vraćaju i udahnjuju novi život. Primjer su Brankica Borović i Paolo Mari, koji su gradski život u Rimu zamijenili mirom šibenskog zaleđa, odlučivši upravo ovdje započeti novo poglavlje.

U Radučiću su izgradili dom, farmu magaraca i vlastiti mali svijet u kojem se na savršen način spajaju priroda, rad i obiteljski život. Na zemlji na kojoj je nekoć bila samo ledina danas rastu nasadi smilja i badema, a između njih se čuje topot kopita i dječji smijeh njihove kćeri Viktorije.

Njihova odluka da napuste Rim nije bila impulzivna, niti romantična u klasičnom smislu. Bila je to svjesna promjena životnog ritma i vrijednosti, želja da rade nešto opipljivo, smisleno i povezano s prirodom. Godinama su ulagali u edukaciju, eksperimentiranje i stvaranje, sve dok iz tog procesa nije izrastao brend prirodne kozmetike Viktoria, proizvodi temeljeni na smilju i magarećem mlijeku s njihove vlastite farme. Bio je to dobar uvid u to kako danas izgleda život na selu, ali i kako bi mogao izgledati kada se donese jasna odluka da se živi drugačije.

Posjet Radučiću natjerao me da drukčije razmislim o načinu na koji govorimo o životu na selu. Prečesto ga romantiziramo, kao da je riječ o bijegu iz stvarnosti, a ne o životu koji sa sobom nosi jednako odgovornosti, rada i neizvjesnosti kao i gradski. Istina je da selo nudi ono što grad često nema, a to su tišina, blizina prirode i onaj svim dobro poznati osjećaj ritma koji ne određuje sat, nego dan, godišnje doba i posao koji jednostavno mora biti obavljen.

No ta „jednostavnost“ nije nužno lakša. Ona znači rano ustajanje, fizički rad, oslanjanje na vlastite ruke i prihvaćanje činjenice da se neke stvari ne događaju brzo, niti lako. Selo može biti prostor slobode i mira, ali i prostor odricanja, strpljenja i upornosti. Upravo u tom rasponu između slike koju maštamo i stvarnog života leži njegova istina. Radučić mi je zato djelovao kao dobar podsjetnik da život na selu ne treba biti stvar trenda, nego izbor koji traži odgovornost i spremnost na kompromis. Nije za svakoga, ali onima koji ga odaberu svjesno može donijeti nešto što je u gradu sve teže pronaći…