Zaboravljeni otočić bez automobila i svjetlosnog zagađenja ima samo 70 stanovnika, a lako je dostupan iz Hrvatske

Španjolska provincija Alicante samo između siječnja i listopada prošle godine zabilježila je više od nevjerojatnih 10 milijuna gostiju. Ulice pune turista iz svih krajeva svijeta ondje su svakodnevica, no na otprilike 9 kilometara udaljenosti od živahnog obalnog grada Santa Pole pronaći ćete zaboravljeni otočić dug 1800 i visok svega 15 metara, s najširim dijelom koji ne prelazi 400 metara. U pitanju je otok Tabarca, najmanji stalno naseljeni španjolski otok, dragulj koji je s gradovima Alicante i Santa Pola ljeti povezan brodskim linijama, a do njega se može doći i iz obližnje Torrevieje. A s obzirom na to da Zagreb ima direktnu i povoljnu avionsku liniju s Alicanteom, ovaj čarobni otočić lako je dostupan i Hrvatima!

Uz glavni otok Tabarcu, arhipelag zapravo uključuje i susjedne otočiće La Canteru, La Galeru i La Nao. Glavna gospodarska aktivnost mu je turizam, ima nešto manje od 70 stanovnika. Njegove vode proglašene su morskim rezervatom Mediterana zbog izvrsne kvalitete te bioraznolikosti flore i faune. Oceanska posidonija i alge najveće se bogatstvo njegovog podmorja. Predvečer se na Tabarci čuju samo šum valova i vjetar koji puše. Na otoku nema automobila ni svjetlosnog zagađenja, jedino što ondje sjaji su zvijezde i slabašna rasvjeta postavljena uz nekolicinu kuća.

Tabarca je 1986. godine proglašena morskim rezervatom, prvim takve vrste u čitavoj Španjolskoj. Ovaj otok, prilično nepoznat i mnogim lokalcima, pirati su u prošlosti koristili kao mjesto za krijumčarenje i bazu za svoje napade na levantinsku obalu. Gusari poput braće Barbarossa više puta iskrcavali su se na Tabarcu, odakle su nastavljali sa svojim aktivnostima, koje su ostatku mediteranskih zemalja tjerale strah u kosti. Kralj Karlo III. utvrdio je staru Plasenciju s namjerom da zaštiti otok od pirata. Zidovi koji okružuju urbanu jezgru samog naselja proglašeni su povijesnim i kulturnim dobrom.

Ovaj skriveni dragulj Španjolske poznat je i kao otok tisuću imena. Jedno od njih bilo je Isla Plana (ravni otok), a prvi grčki moreplovci zvali su ga Plasencia, što je na njihovom jeziku značilo ”obmanjujući”, a odnosilo se na mnoge opasne stijene koje su prijetile njihovim brodovima. Upravo među tim impresivnim hridima pronađeni su i tragovi druge civilizacije u tom području, one rimske.

U 18. stoljeću, kad su ga naselili genoveški stanovnici, otok se spominje kao Nueva Tabarca. A u 20. stoljeću, nakon što su ga otkrili pisci iz Alicantea, uključujući i Gabriela Miróa, koji se zaljubio u divlju obalu i nesvakidašnji krajolik Tabarce, dodan mu je nadimak ”Otok pjesnika”. Tu je i ime Isla de San Pablo, koje je dobio zbog vjerovanja da se upravo na njemu iskrcao apostol sv. Pavao.

Prije procvata turizma, Tabarca je svoje gospodarstvo temeljila na ribarstvu, osobito izlovu tune. Tako je sredinom 20. stoljeća ondje živjelo čak tisuću stalnih stanovnika! Na slavnu prošlost otoka i danas podsjećaju zidine koja krase troja impozantna barokna vrata, crkva sv. Petra i Pavla te bivša guvernerova kuća, koja je u međuvremenu pretvorena u hotel.

U seoskom i izoliranijem dijelu otoka, koje je odvojeno od glavnog naselja, još od sredine 20. stoljeća zabranjena je gradnja. Ta odluka donesena je kako bi se mjesto zaštitilo od betonizacije. Ondje se nalaze čuveni toranj San José, koji je u 19. stoljeću korišten kao karlistički zatvor, groblje i svjetionik. Iako zvuči nevjerojatno, ispada da se čak i na razvikanoj španjolskoj obali može pronaći skriveni raj koji masovni turizam još nije uspio dohvatiti i uništiti. Samo će vrijeme pokazati hoće li tako i ostati…