Zelena pluća metropole kriju pet divnih jezera i 100 vrsta ptica! U omiljenom gradskom parku nekad se nalazilo i prvo golf igralište u Hrvatskoj

Svaki grad ima neki svoj park, zelena pluća kojima se ponosi, a u slučaju velikih prijestolnica glas i slava o tome zelenom kutku grada nerijetko je daleko poznata. Upravo je takav slučaj i s glavnim hrvatskim gradom, Zagrebom, i njegovim parkom Maksimir. Za Zagreb on je, kažu na stranici posvećenoj parku, kao Bois de Boulogne Parizu, Tiergarten Berlinu ili Regents Park Londonu, a ovo su sve njegove ‘tajne’. U ovom vas tekstu vodimo u park Maksimir, jedan od najljepših parkova Hrvatske!

Danas smješten gotovo u pojasu šireg centra Zagreba, park Maksimir nekad se nalazio na rubnom dijelu grada. Nastao je krajem 18. i početkom 19. stoljeća, na površini od 316 hektara. Kao i nekada, i danas predstavlja važnu zelenu oazu grada, koju podjednako vole ljudi, kao i životinjski i biljni svijet, a podliježe i dvostrukoj zaštiti. Vodi se kao spomenik parkovne arhitekture, a upisan je i u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.

U trenutku svog nastanka, navodi isti izvor, bio je ‘najsuvremeniji, najelitniji i najpopularniji zahvat na području grada i šire’, a ujedno i prvi javni park u jugoistočnoj Europi, ali i jedan od prvih u svijetu. Naime, do tada parkovi su bili ‘privatni’ – vezali su se prvenstveno uz kraljevske ili carske rezidencije te dvorce. No, Maksimir je to promijenio – za građanstvo je otvoren još 1794. godine, i to kao jedno do najvažnijih parkovnih ostvarenja Austro-Ugarske.

Jedan od najzaslužnijih ljudi za njegov nastanak bio je zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac. Naime, on je zagrebačkim biskupom postao 1787. godine, a kao takav odlučio je žiteljima Zagreba pružiti mjesto za odmor i uživanje u prirodi. Odlučio je oformiti park na području tadašnje biskupske šume, a zamislio ga je u francuskom stilu što je značilo da su se staze u njemu trebale pružati zvjezdasto, u obliku pačje noge. Po njemu je park i dobio ime – Maksimilijanov mir ili, u skraćenoj verziji, Maksimir.

Nakon smrti biskupa Maksimilijana Vrhovca, na parku su nastavili raditi biskup Aleksandar Alagović, koji je odlučio odustati od francuskog stila i krenuti u smjeru onog engleskog, no za konačnog oblikovatelja parka smatra se ipak nadbiskup Juraj Haulik. On je, kako bi ga sredio, angažirao i austrijske znalce koji su radili na parkovima u okolici Beča, a u čast njemu park se jedno vrijeme zvao i Jurjaves.

Jedna od “supermoći” parka Maksimir su njegove očuvane stoljetne hrastove šume koje su pravi raj za ptice, pogotovo dupljašice. U parku dana živi oko 100 vrsta ptica, a posebno se među njima ističe na području Europe ugroženi crvenoglavi djetlić (Dendrocopos medius). U kontekstu te ptice, Maksimir je doista posebno mjesto – u njemu se bilježi jedna od najveća gustoća njegove ‘naseljenosti’ u svijetu.

Park Maksimir je oduvijek imao vrlo izraženu sportsku stranu i uz njega se vežu mnogi ‘prvi’. Primjerice, 1853. godine tamo je otvoreno prvo zagrebačko klizalište na Donjem (Prvom) jezeru, na kojem je svojedobno vozio i parobrod. Na tom je jezeru 1923. godine održana i prva međunarodna plivačka i vaterpolska utakmica, dok je 1931. godine u Maksimiru uređeno i prvi golf teren u Hrvatskoj.

Maksimir je i dom zagrebačkog zoološkog vrta. On je osnovan 1925. godine na Labuđem otoku, na Prvom jezeru, i u njemu su živjeli samo dvije sove i tri lisice. No, nakon dvije godine, Labuđi je otok postao premalen pa se proširio na današnjih sedam hektara površine.

Za kraj, još nekoliko zanimljivih činjenica o parku Maksimir. Jedna od osobitosti parka jest to da, kad ste jednom u njemu, ne mogu nazrijeti njegove granice. A drugo da su u njemu smišljeno sađene i neke biljne vrste koje imaju i simboličko značenje – ariš kao simbol svjetla, norveška jela kao simbol postojanosti te američki hrast koji je simbol vječnog prijateljstva.