Posjetili smo najsuše mjesto na svijetu i jedan od najposebnijih krajolika planete: na nekim dijelovima ove pustinje kiša nikad nije pala

Obožavaju je astronomi i ostali znanstvenici. Obožavaju je ljubitelji prirode i pustolovi, oni gladni avanture, nevjerojatnih vidika i krajolika, svi oni koji žele vidjeti kako bi to potencijalno bilo boraviti na nekom drugom planetu jer, kažu mnogi, ona je najbliže tome… Pustinja Atacama u Čileu izvanserijska je destinacija poznata po brojnim ekstremima. A ekstremna je i njezina ljepota… Ni danas ne mogu vjerovati, kada gledam fotografije tog facinantnog mjesta, da sam prije nekoliko godina i sama koračala njome i barem nakratko bila dio njezina suludo lijepog svijeta, njezinih pastelnih boja koje se užare u ružičasto prilikom zalaska sunca.

Kao i za brojne druge putnike, moja je baza bila San Pedro de Atacama, ishodišna točka za istraživanje te pustinje na sjeveru Čilea. San Pedro de Atacama je turistička, urbana i u prašinu zavijena ‘oaza’ sa smještajima, turističkim agencijama, restoranima i suvenirnicama na nadmorskoj visini od oko 2500 metara, smještena usred pustinjskog prostranstva koje se prostire na oko 128 tisuća kilometara četvornih. A to prostranstvo nije ‘samo pijesak’. Dapače, on je samo jedan od tamošnjih elemenata: Atacama je prepuna neobičnih formacija stijena, slanih laguna, uzvisina i vrhova. Svi oni, kao savršeni dijelovi slagalice, čine jedan od najneobičnijih krajolika na svijetu.

Pustinja Atacama je doista ekstremno mjesto. Zovu je najsušom pustinjom na svijetu jer u nekim njezinim dijelovima nikada, odnosno od početka mjerenja, nije zabilježena ni kap kiše. Da kiša ponekad ne padne godinama tamo nije rijetkost, a istraživanja su pokazala da u njoj nije bilo značajnijih padalina ni u razdoblju od 16. pa sve do 20. stoljeća. U prosjeku, u tom području padne oko jedan milimetar kiše godišnje, a izostanak padalina objašnjen je njezinim specifičnim geografskim položajem: planine jednostavno priječe dolazak kiše u nju.

Iako, s obzirom na nedostatak padalina u njoj neće očekivati bogati vegetacijski pokrov, tlo pustinje Atacama jest bogato. Pustinja Atacama najveći je svjetski izvor natrijevog nitrata, koji se, između ostalog, može koristiti za proizvodnju gnojiva i eksploziva. Također, njezini su rudnici bakra jedni od najvećih i najproduktivnijih na svijetu… Zbog tog svog resursnog bogatstva nerijetko je bila predmet sporova između latinoameričkih država.

Njezino tlo fascinira, osim rudarsku industriju, i znanstvenike. Naime, najsličnije je onome što bismo mogli pronaći na Marsu pa upravo stoga predstavlja vrlo vrijedno igralište za znanstvenike. Primjerice, NASA tamo testira svoje instrumente, a kad zatreba malo ‘izvanzemaljske scenografije’ za pustinjom Atacama poseže i filmska industrija.

Što se tiče temperatura, one danju dosežu 40 stupnjeva Celzijevih, a noću se spuštaju na pet. Oko 90 posto dana u pustinji Atacama je sunčano. No, čak i unatoč svemu tome, a opet zahvaljujući nižim temperaturama na višim nadmorskim visinama, snijeg na tamošnjim vrhuncima uobičajen je prizor. Zvijezde u pustinji Atacama, kažu, sjaje sjajnije nego igdje druge zbog nedostataka svjetlosnog zagađenja, ali i izostanka oblaka. U kontekstu astronomije, pustinja Atacama je inače sveti gral pa se tamo nalaze neki od najznačajnijih teleskopa na svijetu, među njima onaj najveći koji služi za izučavanje načina na koji nastaju zvijezde. Riječ je o ALMA-i, odnosno Atacama Large Millimeter/submillimeter Array, koji je u biti skup od 66 pojedinačnih radio teleskopa.

Do koje je mjere ‘čisto’ to nebo iznad Atacame, imala sam prilike i sama doživjeti. Tura promatranja noćnog neba bila je otkazana u vrijeme mojeg boravka zbog, kako su objasnili, nepovoljnih vremenskih uvjeta. Nepovoljni uvjeti, pitate se? Nepovoljni uvjeti u Atacami tada su značili jedan jedini oblačak na nebu, i to kroz cijeli dan.

U Atacami su pronađeni i najstariji mumificirani ljudski ostaci na svijetu. Riječ je o mumijama Chinchorro, koje su čak nekoliko tisuća godina starije od onih pronađenih u Egiptu. Naime, dok egipatske datiraju iz oko 3000 godina prije Krista, najstarija koja je dosad pronađena u Atacami nastala je prije 7200. godina prije Krista. Od ostalih neobičnih stanovnika, ističe se biljka llareta, koja može imati promjer od nekoliko metara i koja može doživjeti 100 godina starosti. Ponekad, iako je to vrlo rijetko, procvjetaju i velika područja pustinje, ako uvjeti za to budu povoljni, odnosno ako ima dovoljno vlage. Taj fenomen, koji pustinju oboji u predivne boje, događa se svakih nekoliko godina.

Iako je pustinja Atacama dom i vrlo neobične skulpture po imenu Ruka pustinje, što je u biti 11 metara visoka betonska ruka koja izranja iz pustinjskog tla, ono po čemu je pustinja slavna ipak su njezina prirodna čuda, njezini gejziri i slana jezera s plamencima, primjerice. Njih sam osobno ‘ostavila’ za Boliviju, koja je bila iduća destinacija na proputovanju kroz Latinsku Ameriku, no Mjesečevu dolinu doista nisam željela propustiti…

I stvarno ona izgleda tako, kao nešto što ‘živi’ u svemiru, taj zbir stijena nevjerojatnih formacija i oblika, dine i prostranstvo s kojim se igrao neki divovski kipar… Naravno, ‘dijelila’ sam je s mnogim drugim putnicima, popularno je to mjesto, dok je vjetar, kada smo hodali njome, na momente toliko jako puhao da je pijesak nošen njime oštro strugao kožu. I, ‘urezao’ se tom svom snagom, zajedno s vidicima s doista nekog drugog planeta, zauvijek u sjećanje…