Bili smo u pustinji koja mijenja boju ovisno o dobu dana: spavanje među dinama visokim i po 100 metara doživljaj je života

Kad se nađeš u zemlji koja ima sve, a osim dubokih kanjona, tirkiznog mora, prelijepih plaža i planina, i puno, ali stvarno puno pijeska, to je jedna od stvari koju jednostavno moraš učiniti. Pustinja zove… Tako je i nas, na roadtripu po Omanu, već naviknute na koze kako skakuću između ili po parkiranim automobilima u malim zaselcima ili kamionet u čijem se prtljažniku vozi ogromna deva. A kad zove, jednostavno poslušaš, a pogotovo kad to radi Wahiba Sands. Jedna je to od pustinja kojom se Oman može pohvaliti, pjeskovito prostranstvo koje mijenja boju i hvali se dinama visokima i po 100 metara…

I tako smo se našli u jednom od manjih mjesta u okolici grada po imenu Bidiyah, obavezne ‘postaje’ onih koji požele uspeti se na pjeskovite divove. Htjeli smo dvije stvari: izlet u pustinju i spavanje u istoj. No, ništa nismo rezervirali, kao i inače. A isto tako nismo htjeli ni previše potrošiti na smještaj. Kampiranje na divlje, iako smo imali opremu i iako je ono u Omanu dozvoljeno, ipak nije dolazilo u obzir: automobil koji smo iznajmili nije bio jedan od onih koji se dobro slaže s pijeskom. Zamalo smo bespovratno zaglavili u skromnoj hrpi istog na jednoj od plaža. I vjerojatno bi da nam jedan lokalac nije uskočio u pomoć.

Na prvu, činilo bi se da su nam ruke, tako blizu cilja, bile vezane. No, nisu. U Omanu nikada nisu. Zemlja je to predivnih ljudi koji svoj tamošnjoj ljepoti, povijesti i posebitostima samo daju još jedan poseban sloj magičnosti. Njihov smiješak, vječna gostoljubivost bez iznimke, pozdravi na cesti nešto su zbog čega se osjećaš kao kod kuće… I nevjerojatno sigurno.

No, ako ćemo iskreno, malo smo se preračunali. Bili smo uvjereni da se samo moramo zaputiti u blizinu pustinje i da će odjednom sve biti puno agencija koje nude svakakve izlete u pustinju. No, u omanjem mjestu na koje smo se mi namjerili, naišli smo samo na jednu. I ona nije radila. No, onda smo na jednom od parkirališta vidjeli njih: dvojica muškaraca u savršeno bijelim tradicionalnim haljama, sjedila su u hladu, na stepenicama opušteno ćaskala. Na parkiralištu je bilo parkiran niz džipova. Parkirali smo i mi. “Odi ih pitaj”, natjerala sam svog dragog na vrućinu. Ja, u petom mjesecu trudnoće, htjela sam još malo uživati u hladnoći klime.

I pitao je. I sve je u trenu bilo riješeno. Nazvat će, rekli su, svog prijatelja Muhameda. Odmah su okrenuli broj, tutnuli mu mobitel u ruku da se dogovori oko cijene s čovjekom (op.a. oko 70 eura po osobi tada, u ožujku 2022. godine; skupo ali koliko smo uspjeli shvatiti uobičajena cijena), a onda ga, zbunjenog brzim razvojem događaja još poslikali s mobitelom. Da ga Muhamed, kad nas dođe pokupiti, zna kako prepoznati. I da, pričekajte na onoj pumpi, rekli su nam.

Muhamed se pojavio brzo, zahvaljujući slici koju su mu prijatelji poslali odmah nas je prepoznao, prebacili smo se u njegov džip i onda je krenulo par sati uživancije. Prije nego što smo se uspinjali pa spuštali s doista ogromnih dina, a stvarno imaju po 100 metara i predstavljaju prava brda, ma planine pijeska, Muhamed se zaustavio na farmi deva i pokupio svježe devino mlijeko.

Stali smo na vrhu jedne od dina, kao da smo na vrhu svijeta. Nismo bili, ali tako smo se osjećali. Pijesak je poprimio jarku narančastu boju. Sjedili smo na njemu, toplom, doslovno se kupajući u predivnim bojama i uranjajući stopala u ugrijani pijesak. Muhamed je za to vrijeme, na vatrici koju je zapalio, skuhao ono mlijeko. Okupilo se oko njega još nekoliko njegovih kolega, vodiča. Ja nisam probala, no dragi jest. Fino i slatko, glasila je recenzija.

Kako nas je odvezao u pustinju, tako nas je i vratio do automobila. Zalazak je bio iza nas, a još nismo imali smještaj za tu noć. Sve što se nudilo, onako na prvu, pa čak što su nudila i ona dvojica koje smo prekinuli u razgovoru i koji su nam pomogli oko izleta u pustinju, bilo je preskupo. I onda, kada je već pao mrak, a u naš se auto počela šuljati lagana nervoza (što nam je, pitali smo se, da nikad ništa ne rezerviramo?), na Bookingu smo ipak uspjeli pronaći nešto za nas.

Bio je to maleni, skroman kamp usred pustinje po, u odnosu na ostale u okolici, iznimno prihvatljivoj cijeni od 40 eura za noć, no lišen luksuza koji bismo možda dobili u nekim drugima. Nazvali smo direktno broj i nadali se najboljem. Upalilo je. Bilo je mjesta i vlasnik nam je dao lokaciju na kojoj ćemo se naći za njim. Bio je to meeting point praktički usred ničega, mjesto gdje ostavljaš normalan, standardni auto i ukrcavaš se u vozilo koje može na pijesak. Prošlo je još nešto malo vremena i vlasnik kampa je došao po nas i ubrzo smo se po drugi puta tog dana vozili u pijesak…

Kamp je bio skroman, opremljen s nekoliko šatora. Nije tu bilo raskošnih svjetala ni zdanja, nego apsolutni mir. U šatoru, platnenom, na podu tepih i nekoliko kreveta. I neizbježno je, i malo pijeska koji je pokušavao pronaći put unutra kroz utore… Malo dalje sanitarni čvor za sve goste kampa, a to smo bili mi i još jedan Nizozemac sa svojim sinom. On je davno radio u Omanu, a sada su došli u Wahiba Sands voziti se po dinama. Bili su pri kraju svog puta… Kako su zvijezde postajale sve izraženije na nebu, prestao je i svaki razgovor. Naš ionako mirni kamp i sam je zaklopio oči, kao i pustinja i ostavio nas prepuštene mraku. U svoj šator povukli su se i Nizozemci, a mi smo se u dnevnom boravku kampa, na njegovoj terasi, prekrili dekom i gledali jedno vrijeme u noćno nebo daleko iznad… A onda smo se i sami oprostili od pustinje.

Ujutro, kad smo se probudili, pokazala je još jedno svoje lice. Nije bila usijana: bila je pastelna, stidljiva, još uvijek usnula. Ogromna dina podno koje se nalazio kamp skrivala je sunce koje je spremalo ugrijati još jedan omanski dan. Mladi Nizozemac, dok smo mi još gledali pospani oko sebe, već se spuštao s dine. Išao je po izlazak, kaže. Na dini nije bilo ničega osim njegovih stopa.

Prošlo je još nešto vremena, a onda smo malu skupinu crno-bijelih šatora ostavili daleko iza sebe. Vlasnik kampa nas je prebacio do automobila i na novu destinaciju. Zvale su nas apsolutno nevjerojatne ‘košnice’ al-Ayna, no one su jedna druga priča… One, ali i taj topli pijesak Wahiba Sandsa, bit će nam najdraže uspomene iz Omana, koji je prerastao u jednu od najdražih nam zemalja.

Uostalom, upravo Wahiba Sands bila je, doduše ušuškanog u trbuhu, i prva pustinja našeg malca. Jednog dana pričat ćemo mu o tome, da njegovu prvu pustinju zovu ‘zlatno srce Omana’, da se ona nalazi kojih tri sata vožnje od Muscata, glavnog grada zemlje, i da izgleda kao nepregledno more pijeska. Površina joj je, naime, 12 tisuća kilometara četvornih, a njezin pijesak čuva i sve tajne tamošnjeg naroda Bani Wahiba, po kojem je i dobila ime. Jednog dana, rekli smo, ćemo se i vratiti. Da je vidi i uživo.