U kućicama isklesanima u vulkanskom kamenu ljudi i danas povremeno žive, a izgrađene su prije 3000 godina

Za Iran kažu da je kolijevka civilizacije. Tu azijsku zemlju oštrih kontrasta, satkanu od moćnih planina, nepreglednih pustinja i rijetkih plodnih polja, krase nevjerojatne prirodne ljepote i fenomeni, a jedan od njih je Meymand, neobično selo smješteno duboko u unutrašnjosti okruga Shahr-e Babak u jugoistočnoj iranskoj provinciji Kerman. Njegovu najveću posebnost, impresivne kuće isklesane u vulkanskom kamenu, prepoznao je i UNESCO, koji ga je 2015. godine uvrstio na svoj popis svjetske baštine. Vjeruje se da je ovo čudesno mjesto kontinuirano naseljeno već 3000 godina. Iako je prema popisu stanovništva iz 2016. ondje živjelo 105 ljudi u 44 domaćinstva, procjenjuje se da Meymand danas broji svega 40-ak duša. I to ne tijekom cijele godine.

Jer uvjeti su ondje izuzetno teški – zemlja je suha i teško obradiva, ljeta su vruća, a zime hladne. Stoga se mještani, koji su od pamtivijeka bili polunomadi, sele s godišnjim dobima. U proljeće i na jesen, dok su im životinje na ispaši u planinama, žive u privremenim naseljima, a zimi borave u ovim pećinskim nastambama, trogloditskim stalnim kućama. Osim stočarstvom, bave se i poljoprivredom – uzgajaju divlje bademe, pistacije, kruške, grožđe, orahe te perzijske masline.

Procjenjuje se da u Meymandu postoji 400 kuća s čak 2500 ručno iskopanih soba međusobno povezanih uskim uličicama. Svaka od ovih kamenih ljepotica ima do sedam prostorija, tradicionalno korištenih za stanovanje i ostavu, a vani se nalazi i otvoreno kameno ognjište. Neke kuće također su služile kao staje ili spremišta. Trenutačno je oko 80 posto soba nenastanjeno. Kuće na vrhu litica građene su tako da je krov jedne zapravo dvorište druge.

U iznimno suhoj klimi, koja je karakteristična za ovo surovo podneblje Irana, mještani svaku kap vode skupljaju iz različitih izvora kao što su rijeke i podzemni bazeni, a zatim je čuvaju u rezervoarima ili usmjeravaju kroz podzemne kanale te koriste za obradu voćnjaka i povrtnjaka.

A prije nego što su prihvatili islam, stanovnici Meymanda bili su zoroastrijanci, tj. vjerovali su u koncept dualizma, prema kojem je svemir sastavljen od dvije suprotstavljene sile – dobra i zla. Štovali su boga sunca, čemu svjedoči i ostatak drevnog hrama vatre, koji i dan-danas čini centralnu točku sela. Tu su i mali etnografski muzej, tradicionalno iransko kupalište, džamija te škola.

Danas mnoge agencije u Iranu nude jednodnevne izlete u Meyland. U program je uključen i ručak u udobnom, ručno iskopanom pansionu, a za potpuni doživljaj, u kamenim arhitektonskim čudima može se i prespavati. Ljubazni mještani pritom će vam pokazati kako izrađuju tepihe, košare, tradicionalne nomadske šešire… Ipak, lokalne vlasti pokušavaju izbjeći masovni turizam kako se ne bi narušila višestoljetna agro-stočarska tradicija čitavog kraja. Hoće li u tome uspjeti, pokazat će vrijeme.