Posjetili smo najliberalnije selo na Mediteranu! Nekad ga je tresla mafija, a danas ga krase murali koji viču protiv rata i pozivaju na slobodu

Unutrašnjost Sardinije nije poput slikovite obale na koju prvo pomislimo kad se spomene ovaj talijanski otok. Ovdje nećete pronaći glamur, najljepše plaže i tirkizne uvale. Umjesto luksuznih jahti, dočekao nas je kamen, masline, miris kadulje i neka tvrdoglava, gotovo prkosna tišina. Uputili smo se tamo prije desetak dana nakon što nas je trajekt iskrcao na sjeveru otoku, u Olbiji. Nismo znali što očekivati, plan je bio da ćemo prva tri dana provesti u unutrašnjosti Sardnije. Umjesto da jurimo prema plažama, odlučili smo zaviriti u srce otoka i tamo smo naišli na prizor koji zaista nije imao veze s onim što sam prije zamišljao. Bio je to trenutak u kojem sam shvatio da ovdje priča ide drugim putem… Dubljim, tvrdoglavijim, možda i iskrenijim. I tad se na horizontu ukazao Orgosolo, neobično selo koje krase stotine grafita i poruke podrške Palestini, LGBT zajednici, pravima radnika…

Nakon dvadesetak minuta vožnje od Oliene, živopisnog planinskog mjesta u kojem smo na početku našeg putovanja po Sardiniji bili smješteni, cesta nas dovodi do znaka „Orgosolo“. Prvi dojam? Baš ništa posebno. Tišina, sparina i tek poneki trag života. Pomislio sam kako ovdje nema spektakularnog vidikovca koji ću obići niti dramatičnih vizura, samo škrta sardinska zemlja i na desetke neuglednih kuća boje pijeska koje podsjećaju na tipičnu afričku arhitekturu.

„Možda bismo se mogli vratiti natrag u Olienu,“ prolazi mi kroz glavu misao dok ulazimo u ovo, naizgled, uspavano selo. Ulice djeluju tihe, gotovo prazne. No, samo nekoliko metara dalje, ukazao se prvi mural. „Ma stani, ovo moram fotografirati“, izgovorio sam pomalo ushićeno. I u tom je trenutku započela cijela priča koja zaslužuje ove napisane retke.

Kuće sa stotinama nevjerojatnih murala otvaraju se pred nama kao stranice najuzbudljivije knjige, a svaka fasada kao da označava jedno njeno važno poglavlje. Nailazimo na prvom zidu čovjeka kako se predaje ispred tenka, zatim pastira s pogledom punim tuge, pokraj njega natpis protiv rata i poziv za priznanje Palestine. Dalje, slika žene s motikom u ruci i riječi koje pozivaju na slobodu. Zatim, na prozoru stare kuće vijori se LGBT zastava na kojoj velikim slovima piše „PEACE“. Dalje se vozimo prema glavnom trgu, ali pažnju više ne privlači starinska arhitektura, već sve snažnije poruke koje iskaču iz gotovo svakog zida.

Iako Orgosolo možda na prvu izgleda mirno, njegovo srce pulsira zaista velikom brzinom. Nema sumnje, zakoračili smo u selo koje ne šuti, pomislio sam u ovom trenutku. Ovo sardinsko selo ima dušu i ne boji se pokazati ju. Ovdje zidovi kao da imaju usta koja pričaju poput najglasnijeg prijatelja u ekipi, i žele da njihova poruka obiđe cijeli svijet. Gotovo svaki kut, svaka fasada, svaki prozor i balkon ukrašeni su muralima, na kojima stoje jasne političke poruke, društveni komentari, crteži lokalnih pastira koji prikazuju nekadašnji život u ruralnoj Sardini. Sve izgleda poput famoznog muzeja na otvorenom, samo u stotinama šarenih boja i na vrlo nepristupačnom terenu.

Turisti zastajkuju u tišini, neki s osmijehom, neki s čuđenjem, no svi s osjećajem kao da su naišli na nešto posebno što nadilazi obično turističko mjesto i iskustvo. A lokalci? Sjede mirno za stolovima, uz espresso ili čašu domaćeg vina, u hladu podneva. Ne okreću se prema grafitima jer ih poznaju kao vlastite dlanove. Ne slikaju ih jer kao da ih nose u duši. To je njihova svakodnevica, njihova povijest, njihova borba, njihov identitet… Ali ponosni su što su tu, i kao da smatraju da sve što je na njima ispisano je ona prava strana povijesti. Strana koju bi cijeli svijet trebao slijediti.

Priča je započela davne 1969. godine. Naime, Francesco Del Casino, profesor iz Firence, posjetio je Orgosolo sa svojim učenicima. Umjesto tradicionalne nastave, svi zajedno uzeli su kistove i boje u svoje ruke i počeli su oslikavati zidove s motivima protiv rata u Vijetnamu, parolama za radnička prava i prizore svakodnevnog života u ruralnom dijelu Sardinije.

Mještani ih nisu zaustavili. Naprotiv, prepoznali su se u tim porukama i odlučili nastaviti sami. Tako je rođena tradicija koja traje već više od pola stoljeća. Selo Orgosolo je postalo simbol otpora, umjetnosti i slobode izražavanja. Danas mjestašce s tek nekoliko desetaka stalnih stanovnika broji više od 400 murala, a njihov broj svakim danom sve više raste. Svatko tko želi ostaviti trag, može, naravno, ako ima što za reći.

Zidovi govore o povijesnim borbama protiv fašizma i imperijalizma, o radničkim štrajkovima i studentskim protestima. Prikazuju pastire, žene koje predu vunu, obitelji koje brane svoju zemlju. Uz sardinsku zastavu s četiri maurske glave vijore se i zastave Palestine, LGBT zastave, poruke podrške Južnoj Americi, pa čak i antikapitalistički crteži Trumpa. Sve je to mozaik jedne velike ideje koja glasi: sloboda nije luksuz, nego čovjekova nužna potreba!

Iza svakog grafita stoji i jedno dublje pitanje, ono o poimanju lokalnog identiteta. Naime, Sardinija možda jest dio Italije, ali Orgosolo kao da misli drugačije i sjeća se vremena kada su imali neovisnost. Sardinska zastava nalazi se na svakom koraku, a lokalni dijalekt se koristi u svakodnevnom govoru. Ideja o neovisnosti živi u razgovorima, u umjetnosti, u pogledu lokalaca koji ispijaju espresso ispod parole „Libertà o morte“… Nećete ovdje pronaći agresiju, kao što bi na prvi pogled očekivali kada je riječ o osamostaljenju, samo tiho inzistiranje na slobodi. Kao da žele reći da nisu protiv nikoga, već da znaju tko su i što zaslužuju. Jer, ako ih pitate, nekadašnja Kraljevina Sardinija je stvorila modernu Italiju kakvu danas poznajemo, no zauzvrat nisu dobili ništa.

Orgosolo zaista ima nešto divlje u sebi. Ne samo zbog prošlosti vezane uz lokalne bande, otpor vlastima ili gorski teren koji ga čini gotovo nepristupačnim. Ne, riječ je o mentalitetu. O zajednici koja je odlučila govoriti, čak i kad ih nitko nije pitao. I to ne vikom, nego bojom. Zidom. Crtežom. Ironijom. Možda je upravo zato ovaj grad, ili bolje rečeno selo, danas najliberalnije mjesto na Mediteranu. Ne zato što su svi jednako mislili, već zato što su odlučili da svi imaju pravo na svoje mišljenje. A njihova je mišljenje itekako vrijedno pažnje! Žele zaustaviti ratove, žele da svi imaju pravo na slobodu i dostojanstven život…

Orgosolo nije uvijek bio poznat po muralima i političkim parolama. Još donedavno nosio je sasvim drugačiju reputaciju, onu najopasnijeg sela na Sardiniji. Lokalni skiper, kojeg smo kasnije na putovanju upoznali, otkrio nam je da se ovo mjesto nekoć spominjalo s dozom straha. Bande koje su vladale ovim kamenitim ulicama bile su toliko moćne i nemilosrdne da su otmice postale svakodnevica. Djeca bogatih obitelji s otoka bila bi odvedena u planine, a zatim procijenjena i vraćena tek kad bi obitelji platile visoku cijenu. U to doba, Orgosolo je na talijanskim naslovnicama slovio kao sinonim za „banditizam“, riječ koja je gotovo postala njegov drugi identitet.

Priče govore da su mještani živjeli između šutnje i straha. Nitko nije pitao previše, a pravda je bila u rukama onih s puškom. Vlasti su godinama pokušavale „ukrotiti“ selo, no planinski teren i snažna zajednica štitili su svoje, pa makar to značilo i sukob s policijom. Tek posljednjih desetljeća, Orgosolo je promijenio svoj glas. Iz sjene bandita prešao je u svjetlo umjetnika. No sjećanja na mračna vremena i dalje žive u tihim pričama lokalaca, kao podsjetnik da se iza svakog murala krije i povijest koja nije uvijek bila obojana vedrim bojama.

Dva su sata iza podne, temperatura je blizu 30 stupnjeva i polako napuštamo Orgosolo. Na trgu sjedi nekoliko muškaraca u godinama, ispijaju crno vino i promatraju svijet oko sebe. Na zidu iza njih velika freska s natpisom „La lotta continua“, što u prijevodu znači „borba se nastavlja“. Na drugom kraju sela, mladi par u kafiću pije espresso s pogledom na mural posvećen radnicima iz 1970-ih. Djeca trče ispod zastave duginih boja. Turisti s ruksacima šutke prolaze i fotografiraju, a njihova lica govore da odlaze s osjećajem da su vidjeli nešto što nije moguće doživjeti drugdje. I zaista nije. Orgosolo je zapravo lekcija koju bi svatko trebao doživjeti…