Grad koji zovu “Manchester Sjevera” potpuno nas je osvojio: leži između dva jezera, svjetska je prijestolnica sauna, ima divne muzeje i najfinije krafne

Postoje neki gradovi i države u koje se bezglavo zaljubimo već na prvi pogled. Teško je to objasniti, ali kao da ondje ostavimo komadić srca i jedva čekamo vratiti im se. Meni se upravo to prije nekoliko godina dogodilo s Finskom i Helsinkijem. A onda je moj omiljeni norveški bend Wardruna odlučio ići na turneju u sklopu koje su, nažalost, zaobišli Hrvatsku. No najbolju prijateljicu i mene ništa nije moglo zaustaviti, odlučile smo, vidjet ćemo ih uživo, makar zbog njih morale putovati na drugi kraj Europe! Tako je i bilo. Jer od svih gradova koji su nam bili puno bliže, nama je za oko zapeo Tampere u mojoj najdražoj Finskoj.

Ondje je studirala i živjela bivša premijerka Sanna Marin, u tom gradu rođen je veliki književnik Väinö Linna, čiju knjigu ”Tuntematon sotilas” (”The Unknown Soldier”) doma čuvam kao oko u glavi, a prve glazbene korake u Tampereu napravio je i bend Negative, uz čije sam rock pjesme liječila mladenačke ljubavne jade… Okej, u međuvremenu sam ih prerasla, a njihov rodni grad igrom sudbine postao je šećer na kraju moje po mnogočemu turbulentne, ali ipak uspješne 2025. godine.

No znate kako kažu, ”sve što je lijepo, kratko traje”… Samo tjedan dana prije koncerta kojem sam se radovala kao malo dijete, svi Wardrunini nastupi u Finskoj odgođeni su za 2026.! Suza suzu stiže, već smo kupile avionske karte, bukirale smještaj i u Rigi i Tampereu i sad odjednom, veliko ništa, osim praznog novčanika i slomljenog srca.

Kao i obično, pametniji si kad sve prespavaš, a tako je bilo i s nama. Ako nećemo na koncert, to ne znači da prijateljica i ja ne možemo uživati u gradu koji je upravo izabran za Europsku prijestolnicu pametnog turizma za 2026. Pa krenimo redom! Nakon leta iz Zagreba u Rigu, gdje smo provele dva divna dana, prijateljica i ja napokon stižemo u Tampere. Zagrebačku maglu i smog zamijenile smo kristalno bijelim snijegom i blagdanskom atmosferom koja se osjeća na svakom koraku.

Čak smo ulovile i svečano otvorenje njihovog adventa te usavršile hodanje po ledu bez ijednog pada i(li) neželjenih ozljeda. Sve glavne atrakcije u gradu mogu se obići pješice, a osim toga, javni prijevoz funkcionira besprijekorno. Za prvu stanicu našeg razgledavanja izabrale smo legendarni Muzej Mumina (Muumimuseo), u kojem su, među oko 2000 eksponata, izložene i originalne ilustracije Tove Jansson, stvoriteljice Mumina, kao i njihova 2,5 metra visoka kuća na pet katova.

S obzirom na to da su ilustracije vrlo osjetljive na svjetlost, iste se mogu izlagati samo ograničeno vrijeme, a stalna izložba ažurira se svake tri godine. Pravi raj za velike i male, Muumimuseo je mjesto na kojem će vas šarmantni, bijeli i debeljuškasti likovi iz bajke, s vrlo velikim njuškama zbog kojih sliče nilskim konjima, vratiti u djetinjstvo i izmamiti vam osmijeh na lice. A kako bi obilježili 80 godina od objavljivanja prve priče o Muminina, pročelja zgrada u Tampereu krajem 2025. bila su osvijetljena likovima uz koje su mnogi odrastali. Mi smo definitivno uživale!

Inače, Tampere je treći najveći grad u Finskoj, od prijestolnice Helsinkija udaljen nešto manje od 180 kilometara. Smješten na jugozapadu zemlje, leži između dva bajkovita jezera, Näsijärvija i Pyhäjärvija. Razlika u njihovim vodostajima iznosi 18 metara, a brzaci koji ih spajaju zovu se Tammerkoski. Isti su kroz povijest bili vrlo važan izvor energije za čitav grad i njegovu okolicu, a na njima je svojedobno izgrađena i hidroelektrana, ključna za proizvodnju električne energije.

Tampere, u kojem danas živi oko 245.000 stanovnika, osnovan je 1779. godine, a njegov razvoj uvelike je obilježila industrijalizacija. Tako je ondje već 1783. otvorena tvornica papira, a 1820. i tekstilna tvornica Finlayson, koja je bila u vlasništvu škotskog industrijalca Jamesa Finlaysona.

Od milja prozvan ”Manchesterom Sjevera”, ovaj finski dragulj bio je i prvi nordijski grad koji je 1882. uveo električnu uličnu rasvjetu za opću upotrebu. Njegovu industrijsku povijest najbolje ćete upoznati prošetate li se Finlaysonom, jedinstvenim naseljem u samom srcu grada, izvorno izgrađenim za radnike i službenike iz maloprije spomenute tvornice, oko koje je, na kraju krajeva, niknuo i sam Tampere.

Finlayson je danas dom za više od stotinu tvrtki, uključujući trgovine, restorane, kafiće, kino i nekoliko muzeja, ondje možete istražiti 200 godina stare tvorničke tunele ili se prošetati krovovima povijesnih zgrada duž jedine krovne šetnice u Finskoj, a mi smo odlučile zaviriti i u nadasve zanimljiv Muzej rada Werstas, koji ponosno čuva predmete i druge materijale vezane uz radni život Finske.

Ulaz je besplatan, a isti je posvećen njegovanju tradicije i materijalne kulturne baštine radnog stanovništva. Postav Werstasa posvećen je životu običnih ljudi, ali i marginalnim skupinama u Finskoj. Ovaj muzej bio je prvi koji je izložio povijest ekološkog pokreta, invaliditeta, rodnih i seksualnih manjina te feminizma u Finskoj, a kad smo ga mi posjetili, jedan njegov dio slavio je tzv. dugine obitelji, dok je drugi objedinio rad Riine Tanskanen, karikaturistice i društvene kritičarke iz Tamperea.

Njezina fantastična prva izložba nazvana ”Grumpy Girls – Class Struggles” ispituje veze između ekonomije, klase i djevojaštva te brani jednakost i pravo svakoga da bude upravo ono što jest. U Werstasu možete vidjeti i originalan parni stroj koji se početkom 20. stoljeća koristio u tvornici Finlayson te doslovce hodati stopama tisuća bivših tvorničkih radnika. Iskustvo koje svakako vrijedi doživjeti!

U istom kvartu pronašli smo i crkvu Finlayson, izgrađenu za tvorničke radnike i njihove obitelji, tri palače, Näsilinnu, Finlaysonin palatsi i Pikkupalatsi, zatim Milavidu, impresivnu bijelu zgradu, tj. vilu u kojoj je nekoć živio jedan od vlasnika Finlaysona, a u kojoj se danas nalaze muzej, kafić i restoran, kao i staje Tallipiha, koje su prije više od 100 godina bile dio tvorničke zajednice Finlayson.

Ondje su živjeli konji vlasnika tvornice i osoblje koje se brinulo o njima, a šarmantne kućice iz 1880-ih u međuvremenu su obnovljene te pretvorene u niz malih suvenirnica, obrtničkih radionica i kafića. U blagdansko vrijeme ondje smo sreli Djeda Božićnjaka, a čitavo dvorište pretvoreno je u fascinantno božićno selo s jaslicama i stvarnim životinjama. Najbolje od svega, ulaz u staje potpuno je besplatan.

Lutajući ovim dijelom Finlaysona, uočile smo i 168 metara visok vidikovac Näsinneula, smješten na obali jezera Näsijärvi. Isti je dio zabavnog parka Särkänniemi i jedan od najpoznatijih simbola Tamperea. Na gornjem katu promatračnice nalazi se i restoran, a turisti ga obožavaju jer ima blagovaonski prostor s prozorima koji se svakih 45 minuta okreće oko tornja. No umjesto Näsinneule, prijateljica i ja posjetile smo drugi, ali jednako atraktivan vidikovac.

Naš je smješten na vrhu šljunčanog grebena Pyynikki i zapravo je riječ o 26 metara visokom crvenom granitnom tornju, otvorenom 1929., na 150. obljetnicu grada Tamperea. U prizemlju ovog vidikovca nalazi se poznata kafeterija u kojoj smo kušale kultne krafne, Finci ih zovu ”munkki” i kunu se da su najbolje u čitavoj zemlji, ali i šire. I bili su u pravu, za takvu slasticu isplatilo se čekati u redu, a i samo spuštanje do centra, tj. šetnja kroz gustu borovu šumu, bila je više nego idilična.

Dovoljno velik da ima sve, a opet dovoljno malen za relativno miran život, Tampere je grad koji krasi jak radnički duh, mjesto na kojem se umirujući pogledi na jezera susreću s modernom i urbanom kulturom. Brojne javne saune, bogat kulturni život, opušteno lokalno stanovništvo i stare, ali šarmantne industrijske zgrade od crvene opeke, nanizane uz brzace Tammerkoski, čine ga jednim od najatraktivnijih gradova u Finskoj.

Sve u svemu, život u Tampereu definitivno se odvija na vodi. Osim što je izabran za Europsku prijestolnicu pametnog turizma za 2026., ovaj čaroban finski grad slovi i kao svjetska prijestolnica sauna. Tu laskavu titulu nosi još od 2018., a između 50-ak visokokvalitetnih javnih sauna, koliko ih ondje ima, daleko najpoznatija je Rajaportti, najstarija u čitavoj Finskoj. Izgrađena je davne 1906., a koristi se i dan-danas.

Istina, ostala je manje-više nepromijenjena kroz sva ova desetljeća, no baš to čini je toliko posebnom. Ova sauna i dalje koristi peć na drva, tj. grije se na tradicionalan način, a posjetiteljima su na raspolaganju i kafić te usluge masera. Inače, finska kultura saunanja 2020. upisana je na UNESCO-ov reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. Impresivno, zar ne?

Gotovo 90 posto svih Finaca ide u saunu jednom tjedno, a čitava država ima ih čak 3,2 milijuna! Za Fince, sauna nije samo čišćenje tijela, to je duboko duhovno iskustvo. Jer kad se voda susreće sa zagrijanim kamenjem, ono što se diže nije samo para, to je ”löyly”, sama životna sila ili duh saune koji vas obavija, prodire duboko u vaše mišiće i dodiruje vam dušu, tj. utjelovljuje optimalnu ravnotežu topline i vlage.

Uostalom, finski glumac Jasper Pääkkönen (da, da, Halfdan Crni iz hit TV serije ”Vikinzi”) svojedobno je rekao da je ”sauna zapravo prosječna finska verzija odlaska u crkvu”. Tko smo mi da mu proturječimo? Za kraj, prije povratka u Zagreb, ostavljamo šetnju finskom Ulicom slavnih. Kao što i pretpostavljate, Walk of Fame Finland odaje počast glazbi i umjetnicima, svake godine nominira se od tri do osam novih dobitnika zvijezde, a kandidate predlaže javnost. Na put nas tako ispraćaju bendovi Him i Nightwish, čuveni finski skladatelj Jean Sibelius… Tampere ostavljamo iza sebe i već maštamo o nekom novom gradu. Turku, Oulu, Lahti, Kuopio? Vidjet ćemo što nam budućnost nosi!