U blizini hrvatske granice krije se podzemni nuklearni grad s više od 100 prostorija: skriven je u planini i možete ga posjetiti

Kad bi vam netko opisao golemi podzemni kompleks skriven stotinama metara unutar planine, s vlastitom bolnicom, komunikacijskim centrom, rezervoarima vode i prostorijama za politički vrh države, vjerojatno biste pomislili da se radi o nekom holivudskom akcijskom filmu gdje pola glumačke ekipe priča engleski s ruskim naglaskom, možda je i Rade Šerbedžija negdje tu. Međutim, ovom prilikom ne pričamo o jednom od filmova s kojima smo odrasli. Danas pričamo o jednom od najfascinantnijih podzemnih kompleksa Europe koji se nalazi u Konjicu, samo par sati od hrvatske granice.

Konjic, na prvi pogled, nije ni po čemu iznimno poseban grad. Smješten na raskrižju Hercegovine i središnje Bosne, najjači mu je adut prirodna raznolikost krajolika, gdje se na relativno malom području susreću planine, kanjoni, jezera i rijeke. Konjic nema neke razvikane spektakle i kad biste se našli u blizini, vjerojatno se ne biste ni zaustavili. Ipak, u blizini Konjica godinama je bila skrivana najveća tajna nekadašnje Jugoslavije, a možda čak i Europe.

Samo nekoliko kilometara od ovog grada, na strmim padinama planine Bjelašnice iznad doline Neretve, stoji jedna i dalje poprilično neugledna zgrada, ali ta naizgled obična građevina iza svog ulaza skriva izvanredni podzemni kompleks Atomske ratne komande, poznatiji kao ARK D-0 ili jednostavno „Titov bunker”. Titovo nuklearno sklonište, kolokvijalno poznato kao „Titov bunker”, ima iznimno fascinantnu i slojevitu povijest.

Titov bunker izgrađen je između 1953. i 1979. godine unutar brda u podnožju planine Zlatar, ARK je najveće atomsko sklonište i jedan od najvećih podzemnih objekata ikada izgrađenih u bivšoj Jugoslaviji. Više od deset godina nakon njegova završetka bio je najtajnija vojna instalacija u zemlji. Svi građevinski radnici pažljivo su odabirani i provjeravani, potpisivali su ugovor o šutnji, a svi članovi osoblja prolazili su najstrože sigurnosne provjere. Godine 1979. posao je završen nakon 26 godina i potrošenih 4,6 milijardi američkih dolara na troškove izgradnje, piše na službenim stranicama bunkera.

Iza masivnih metalnih vrata skriva se pravi podzemni grad. Više od stotinu prostorija projektirano je tako da nekoliko stotina ljudi može mjesecima živjeti potpuno izolirano od vanjskog svijeta. U kompleksu se nalaze uredi, konferencijske dvorane, kuhinje, spavaonice, blagovaonice i apartmani namijenjeni najvišim državnim dužnosnicima. Sve je smješteno na više od 6.500 četvornih metara prostora uklesanog duboko u planinu.

Bunker je i danas iznimno očuvan pa i sada možete vidjeti koliko je ozbiljno Jugoslavija pristupila pripremama za najgori mogući scenarij. U prostorijama su sačuvani komunikacijski uređaji, kontrolne ploče i druga vojna oprema koja je u vrijeme izgradnje predstavljala sam vrh tehnologije. Mnogi uređaji stoje na svojim izvornim mjestima, a uz neke se još uvijek nalaze originalni priručnici za korištenje i evidencijske knjige.

Kompleks je funkcionirao kao potpuno samoodrživ sustav. Imao je vlastite komunikacijske mreže, agregate za proizvodnju električne energije, sustave za pročišćavanje vode i filtraciju zraka te svu infrastrukturu potrebnu da stotine ljudi mjesecima mogu živjeti pod zemljom bez ikakvog kontakta s vanjskim svijetom, piše spomenikdatabase.org.

Posebnu pozornost privlači dio kompleksa rezerviran za Tita i njegovu suprugu Jovanku. Za razliku od onoga što bi se možda očekivalo od prostora namijenjenog državnom vrhu, privatne odaje uređene su iznenađujuće jednostavno i funkcionalno. U njima su se nalazile spavaće sobe, radni prostori i prostorije za odmor, osmišljene tako da omoguće što normalniji život u slučaju dugotrajnog boravka pod zemljom.

Premda je bunker desetljećima bio spreman za aktivaciju u slučaju nuklearne prijetnje, nikada nije poslužio svrsi za koju je izgrađen. Ironično, kompleks je dovršen tek 1979. godine, kada je Tito već bio ozbiljno narušenog zdravlja. Preminuo je godinu dana kasnije, a prema dostupnim podacima nikada nije kročio u podzemno sklonište koje će kasnije postati poznato upravo pod njegovim imenom.

Raspadom Jugoslavije i početkom rata u Bosni i Hercegovini početkom 1990-ih bunker je nakratko dobio novu ulogu. Umjesto skloništa za politički vrh, služio je kao logistički centar i medicinska baza. Iako se zemlja nalazila usred sukoba, kompleks je ostao gotovo potpuno očuvan. Posebno je zanimljivo da je 1992. godine posada bunkera odbila izvršiti naredbu JNA o njegovu uništenju. Umjesto toga, objekt je predan vlastima Bosne i Hercegovine, čime je spašen od sudbine koja je zadesila mnoge druge vojne objekte toga vremena.

Ni nakon završetka rata bunker nije postao javno poznat. Njegovo postojanje nastavilo se držati podalje od očiju javnosti sve do 2007. godine, kada su vlasti prvi put službeno otkrile lokaciju kompleksa i najavile njegovu prenamjenu u muzej i izložbeni prostor. Toliko je uspješno bio skriven da za njega godinama nisu znali ni brojni stanovnici Konjica i okolice. Danas bunker više ne služi kao sklonište za politički vrh niti kao strogo čuvana vojna tajna. Pretvoren je u muzej i jedan od najneobičnijih kulturnih prostora u Europi. Posjetitelji mogu proći kroz originalne hodnike, razgledati sačuvanu opremu i zaviriti u prostorije koje su desetljećima bile skrivene od javnosti.