Na vrhu najviše istarske planine skriva se tajanstvena kula iz 1911. godine. Pogled s nje jedan je od najljepših u Hrvatskoj

Istra, Riječki zaljev, sjeverni Jadran, Gorski kotar, Velebit, Tršćanski zaljev, Julijske Alpe i Dolomiti. Sve to, za lijepog vremena, može se vidjeti s jednog od najljepših vidikovaca u Hrvatskoj, kule Vojak na najvišem vrhu Učke… I bilo je lijepo vrijeme. Svaka prognoza govorila je isto, sunce s malo oblaka, sve dok nas realnost nije prizemljila nadomak te najviše planine istarskog poluotoka. „Vidiš li onaj crni oblak”, glasilo je pitanje. “Vidim”, odgovorila sam. “E, pa tamo idemo”, rekao je on dok smo se vozili prema izoliranom sivilu na nebu. No, već smo bili tamo, a i uostalom kažu da nema lošeg vremena, samo loše odjeće… Bilo je vrijeme za uspon na Vojak!

Drago nam je da nismo odustali. Iako tog dana nismo gledali sve do Dolomita, Vojak nam se pokazao u jednom drugačijem svjetlu: pomalo sjetnom, misterioznom i tajnovitom, a opet bajkovitom na neki svoj način. Vrh Vojak i kula na njemu definitivno su opravdali dugu želju za dolaskom tamo.

Upravo je kula Vojak bila ono što nas je privuklo i radi čega smo se i odlučili na obiteljski planinarski izlet. Kula se nalazi na visini od 1401 metra (na stupu na samoj kuli piše 1400). Jedan je od simbola Učke. I to s pravom: doista prelijepo krasi vršni greben i sam vrh, daje mu na romantičnosti. Pogled na tu građevinu tako lijepo naslonjenu na tamošnje stijene doista očarava.

Starija je od stoljeća. Izgrađena je 1911. godine, a izgradili su je članovi austrougarske organizacije “Oesterreicherischer Touristen Club”. U vrijeme Prvog svjetskog rata služila je u vojne svrhe te je služila kao promatračnica za nadziranje pomorskih puteva. Kula je obnovljena 2004. godine, a još prije, kada su 1999. godine planinski masiv Učke te dio Ćićarije proglašeni parkom prirode, postala je i njegov zaštitni znak (krasi i logo parka). U današnje vrijeme služi kao info centar i suvenirnica te, naravno, vidikovac. U vrijeme kad smo mi tamo bili nije radila: njezina su vrata bila čvrsto zatvorena, no na njezin se vrh moglo bez problema.

Naime, na kuli se nalazi vidikovac do kojeg vodi spiralno stubište s 30 stepenica. Upravo je to mjesto s kojeg se vidi u daljinu, i to na sve strane, ta je terasa dom tog jednog od najljepših pogleda u Hrvatskoj. S njega se dobro vidi i obližnji telekomunikacijski toranj te vojni radar kraj kojeg smo, uostalom kao i svi koji dolaze iz Poklona, prošli kad smo se približili vrhu.

Spomenuti prijevoj Poklon, na kojem smo i planirali započeti uspon, jedna je od najpopularnijih točaka za početak uspona na vrh Učke. Od tamo pa do Vojaka potrebno je oko sat i pol vremena. Do vrha je isto tako moguće doći i automobilom, iako navodno postoji zabrana korištenja te ceste. Prema onome što smo mi vidjeli nitko se te zabrane ne pridržava. I praktički su kod samog vrha, na proširenju nasuprot radara, bila parkirana vozila. Na naše iznenađenje pet ili šest Porschea 911 u različitim bojama. Taman kad smo mi prolazili kraj njih, oni su se oprezno izvlačili na cestu i u koloni krenuli spuštati prema dolje.

Iako smo našu avanturu htjeli započeti u Poklonu, šibala je jaka bura pa smo prve korake, umjesto prema vrhu, napravili prema Planinarskom domu Poklon. On se nalazi uz samu cestu, na prijevoju, na visini od 922 metra. Ime je dobio po tome što su se hodočasnici, kada su išli prema Trsatu, na tom prijevoju, prekrižili i poklonili zavjetnoj crkvi Majke Božje Trsatske. Od 2021. godine na prijevoju je otvoren i Centar za posjetitelje Poklon, u kojem se može doznati sve o Parku prirode Učka.

Naposljetku smo uspon, zbog jakog vjetra, odlučili malo skratiti. Automobilom smo krenuli po cesti za Vojak i zatim ga parkirali na jednom od proširenja gdje je planinarska staza sjekla cestu (što radi na nekoliko mjesta). ‘Normalnim’, ‘odraslim’ hodom od tamo pa do vrha trebalo bi nam najviše sat vremena. Pošto smo bili u društvu našeg malog planinara, njegovi su sitni koraci i znatiželja, kao što to inače bude, poprilično usporili stvari. No, bio je doista lijepo uživati u planinarskoj stazi koja prolazi kroz prelijepu šumu: na cijelom dijelu do vrha bili smo zaštićeni od vjetra.

Naposljetku smo ponovno izbili na cestu, a  ona nas je dovela do početka stazice koja vodi direktno do 10 metara visoke kule Vojak: stajala je na njezinom kraju, ignorirajući još nekoliko planinara, ali i oblak koji se omotao oko vrha Učke. Taj oblak, iako nam je oduzeo pogled po koji smo došli, vrh je pretvorio u pomalo mistično mjesto. Čak je i tamošnja paraglajderska rampa izgledala potpuno nestvarno, kao spust u ništavilo…

Unatoč oblaku, nismo žurili s vrha. Imali smo piknik, penjali se na kulu, a zatim se istim putem spustili prema lokaciji na kojoj smo ostavili automobil pa produžili do Ičića na kavu, na predah uz more, pa naposljetku i kući. Srce nam je bilo puno, među ostalim nade da ćemo jednom, na tom istom mjestu, doživjeti i taj famozni pogled…