U šetnji jednim od najstarijih gradova na svijetu otkrili smo golemu ‘katedralu vode’: desetljećima je bila zaboravljena

Od nekih gradova u startu očekujem puno, u druge odlazim samo zato što se „mora“ ili zato što to žele moji suputnici. Moram priznati da je talijanska Matera bila drugi slučaj. Vidjela sam fotografije, znala priču, ali na road tripu ovim dijelom Italije zapravo sam je samo htjela „odraditi“ prije nego krenemo prema drugim odredištima. Uf, kakva greška. Jedan od najstarijih gradova na svijetu, koji se dugo smatrao ruglom i sramotom Italije, prizor je na koji se teško pripremiti. Grad na rubu provalije, s kućama i skloništima izdubljenim u stijenama, prostranstvo smećkastog kamena i miris tisućljetne povijesti ipak su me potpuno osvojili.

Šetamo živahnim trgom Piazza Vittorio Veneto, oko nas su kafići, trgovine, turisti koji fotografiraju kamene ulice i traže najbolji pogled na jednu od najneobičnijih gradskih kulisa u Europi. I sami smo prošli kroz jedan od prolaza u kamenu i izbili na terasu s koje se pruža pogled na dolinu i nevjerojatne oblike u stijenama. Zanijemili smo i nekoliko ga trenutka promatrali u tišini.

Ali prije nego što smo se spustili u te povijesne uličice, odlučili smo kratko obići zanimljivost koju smo primijetili usput. Na kraju je i ta atrakcija nadmašila sva naša očekivanja! Dok smo, naime, ležerno šetali trgom ispod naših je nogu ležalo pravo podzemno carstvo vode, u koje smo se na koncu i spustili. Palombaro Lungo golema je cisterna koja je nekoć mogla primiti čak pet milijuna litara vode i o kojoj je stoljećima ovisio život ljudi.

Palombaro Lungo dugačak je oko 50 metara i doseže dubinu od 16 metara. Upravo zbog svojih dimenzija i neobične unutrašnjosti dobio je nadimak „Katedrala vode”. Visoki, zaobljeni zidovi, golemi kameni stupovi i svodovi doista stvaraju dojam monumentalne građevine, iako je njezina namjena bila sasvim praktična. Ovdje se čuvalo ono bez čega život u gradu ne bi bio moguć: voda.

Plaćamo ulaznicu simboličnih 3 eura i silazimo pod zemlju. Unutrašnjost je dobro osvijetljena, ali cijela atmosfera je nekako svečana i monumentalna. Prolazimo stazama, mostićima i stepenicama mimoilazeći se s ostalim turistima. Oko nas su visoki stupovi, vlažni kamen, i ubrzo shvaćamo da nadimak „katedrala vode“ nije pretjeran. za obilazak ne treba izdvojiti puno vremena, već smo za 15-ak minuta bili ponovo vani, ali još smo neko vrijeme bili pod dojmom. Obilazak spremnika neprocjenjive vode kao da nas je pripremio za ono što nas čeka među špiljama i pomogao nam da razumijemo složenu povijest Matere.

Palombaro Lungo nastajao je postupno, od 16. stoljeća nadalje. Riječ je o složenom sustavu međusobno povezanih podzemnih prostora i starijih cisterni. Posljednje dokumentirano proširenje izvedeno je 1870. godine, kada je spremnik poprimio dimenzije po kojima je danas poznat. Kišnica se skupljala s krovova, terasa i drugih površina te se kanalima usmjeravala prema podzemnim spremnicima. Cisterna je bilo mnogo, od manjih obiteljskih do velikih zajedničkih. Za Materu, grad u regiji Basilicata u južnoj Italiji, takvo je prikupljanje bilo posebno važno jer je grad izgrađen na kamenitom terenu, na kojem voda nije uvijek bila lako dostupna.

Razvoj grada utjecao je i na važnost cisterne. Tijekom 1920-ih, dolaskom modernog vodoopskrbnog sustava, ovakav način prikupljanja vode postupno je izgubio svoju svrhu. Palombaro Lungo prestao se koristiti i tijekom sljedećih desetljeća gotovo potpuno nestao iz svakodnevnog života Matere i praktički je zaboravljen.

Sve je promijenilo 1991. godine. Tijekom radova na uređenju gradskog trga Vittorio Veneto ponovno je istražen golemi podzemni prostor. Cisterna je tada još uvijek bila puna vode, a istraživači u početku nisu znali koliko se zapravo proteže ispod grada. Kako bi otkrili njezine dimenzije i unutrašnjost, morali su se poslužiti gumenim čamcima. S vremenom je istražena i uređena za posjećivanje, te je postala jedna od poznatijih atrakcija grada.

Povijest Matere uistinu je fascinantna, čak i onima kojima to nije bio najdraži predmet u školi. Na padini kanjona Gravina di Matera ljudi žive još od prapovijesti, tragovi vode sve do paleolitika. Pretpostavlja se da je Matera treći najstariji grad na svijetu, nakon Alepa i Jerihona, i da se u njoj kontinuirano živi već 10.000 godina. Ljudi su tu iskopavali prirodne špilje, proširivali i uređivali za život, iz čega je nastao „labirint“ u vapnencu koji oduševljava i danas.

Danas joj se divimo zajedno s tisućama drugih turista, no nije uvijek sve bilo bajno. U Materi se živjelo uistinu teško. Stanovnici su boravili u špiljama, s velikim obiteljima i stokom naguranim u jednoj kolibi. Malarija je harala, a struja, vodovod i pitka voda su bili nepoznanica. Djeca su umirala mlada, bilo zbog bolesti ili gladi. Zbog svega toga, sredinom 20. stoljeća većina je stanovništva evakuirana iz sanitarnih i sigurnosnih razloga.

Danas je Matera puna života. Ulaganja su počela 1980-ih, na UNESCO-ov popis svjetske baštine upisana je 1993., a nakon što je „eksplodirao“ turizam, mnogi su se stanovnici ili njihovi potomci vratili i u špilje uredili u hotele, restorane, suvenirnice i barove. Tako je potvrđeno da i danas u Materi neki ljudi žive u špiljama, ali u mnogo manjem broju i u vrlo drugačijem obliku nego prije. U špiljskom labirintu posebno je fascinantna crkva Svete Lucije koja je izgrađena u pećini i smatra se jednom od najstarijih kršćanskih crkava na svijetu.