Najveća europska sfinga nalazi se u Hrvatskoj! Navodno ispunjava ljubavne želje, a ispod nje tražili su i zakopano blago

Sfinge najčešće povezujemo s Egiptom, pustinjskim pijeskom i tajanstvenim svijetom faraona. No jednu od njih možete vidjeti i u Zadru, gradu poznatom po rimskom Forumu, crkvi sv. Donata, Morskim orguljama i najljepšim zalascima sunca na Jadranu. Naime, u zelenom perivoju uz uvalu Maestral u naselju Brodarica leži golema sfinga, najveća u Europi. Duga je oko pet, visoka oko tri metra, a njezina priča, u kojoj se isprepliću ljubav, gubitak, umjetnost, tajanstveni hijeroglifi i legende o zakopanom blagu, jednako je neobična kao i njezina pojava.

Zadarska sfinga već na prvi pogled podsjeća na egipatske. Ima ljudsku glavu i lavlje tijelo, lice strogog i dostojanstvenog izraza, na glavi nosi nemes, karakteristično egipatsko pokrivalo, a krasi je i nekoliko neobičnih detalja. Umjesto prednjih lavljih šapa ima ljudske ruke i prste, a između njih je i bazenčić u obliku školjke u kojem su nekoć plivale zlatne ribice.

Uz sve navedeno, sfinga je nekoć u rukama držala veliki bodež, odnosno mač, koji se pružao iznad bazenčića, a na prsima je imala reljef krilatog orla. Ti detalji danas više ne postoje: bodež je u međuvremenu razbijen, dok je reljef orla namjerno otučen sredinom 20. stoljeća.

Na nemesu zadarske sfinge i danas se nalaze ispravno prepisani egipatski hijeroglifi. Iako zajedno ne tvore smislen tekst, već imaju isključivo dekorativnu ulogu, desetljećima su raspirivali maštu Zadrana i poticali različita nagađanja o njihovom značenju.

Sama skulptura napravljena je od kamena i betona. Pojedini dijelovi, poput glave, izrađeni su odvojeno u kalupu i potom dodani tijelu, a sve je na kraju prekriveno finim slojem betona. Izvorno je bila obojena oker bojom kako bi još više podsjećala na egipatske sfinge.

Za njezin nastanak zaslužan je Giovanni Smirich, slikar, muzealac i konzervator. Rođen u Zadru 1842., slikarstvo je studirao u Firenci, Sieni i Veneciji. Nakon povratka u rodni grad radio je kao učitelj crtanja i postao ravnatelj muzeja u crkvi sv. Donata, iz kojeg se razvio današnji Arheološki muzej Zadar. Tijekom studija u Italiji upoznao je Attiliju Spinedu de Cataneis, koja je potjecala iz plemićke obitelji iz okolice Trevisa.

Vjenčali su se i dobili petero djece, a Smirich je 1901. u uvali preko puta stare gradske jezgre podigao ljetnikovac i nazvao ga Villa Attilia. Uredio je i perivoj engleskog tipa te ga ispunio romantičarskim detaljima i mediteranskim biljem. Među borovima, čempresima, lovorom, rogačima, agavama i ružmarinom vijugale su staze, a u zelenilu su se skrivali mali ribnjak, klupe i umjetna špilja. No najviše se isticala golema sfinga, koja će s vremenom postati jedna od najneobičnijih zadarskih atrakcija.

Attilia je umrla 1917., a pretpostavlja se da je sfinga nastala oko 1918. Prema priči koja se prenosi već generacijama, Giovanni ju je podigao u spomen na voljenu suprugu. Zadarsku sfingu desetljećima su pratile i brojne legende. Jedna od njih kaže da se ispod same skulpture ili u njezinom trupu krije zakopano blago. Neki su ga čak pokušavali pronaći kopanjem i pritom oštetili sfingu. Šuškalo se i o tajnoj prostoriji u unutrašnjosti sfinge, no konzervatorska istraživanja pokazala su da ona ne postoji.

Ipak, najpoznatija legenda o jedinstvenoj zadarskoj sfingi puno je romantičnija. Vjeruje se, naime, da ispunjava ljubavne želje onima koji joj ih povjere. Sfinga je desetljećima bila izložena propadanju i različitim oštećenjima, a 2022. godine u sklopu EU projekta RECOLOR napokon je obnovljena i sačuvana za buduće generacije.