Neće ostati gladni
Preporuke
Čovjek je sjeo na bicikl, ostavio sve iza sebe i krenuo obići cijeli svijet praznih džepova! Ovaj će vas dokumentarac inspirirati i potaknuti na avanturu
Heinz Stücke iz Hövelhofa u Njemačkoj imao je samo 22 godine kada je u studenom 1962. iza sebe ostavio sve, sjeo na bicikl i krenuo na put života. Cilj? Vidjeti sve. I uspjelo mu je. Naime, nakon što je porušio sve rekorde, prošao nevjerojatnih 648 tisuća kilometara, posjetio praktički sve zemlje svijeta, Heinz se – nakon pet desetljeća dugog putovanja – vratio 2012. godine u rodni kraj i započeo novu fazu svog života, onu prepunu uspomena i sjećanja koja će jednog dana priču o ‘čovjeku koji je želio vidjeti sve’ pričati i u muzeju. No, do tada, dok muzej ne zaživi, uzmite daljinski upravljač u ruku, okrenite na Netflix i pustite dokumentarni film španjolskog redatelja Alberta Albecetea iz 2021. godine po imenu “Čovjek koji je želio vidjeti sve” (The Man Who Wanted to See It All). Nevjerojatna je to priča o još nevjerojatnijem životu.
AVERZIJA PREMA TVORNIČKOM POSLU KAO MOTIVACIJA
Heinz Stücke rođen je 11. siječnja 1940. godine. Ništa nije ukazivalo na to da će upravo njegov život biti ovako neobičan i fascinantan. Radio je u tvornici alata. A onda jednog dana prerezao. “Čuo sam da drugi idu na pustolovna putovanja bez novca. A ako mogu oni, mogu i ja“ ispričao je u dokumentarcu. Odlučio je da želi biciklom proputovati Afriku, pa Sjedinjene Američke Države pa stići u Tokio, po mogućnosti do 1964. godine. Tamo je naposljetku stigao 1971. godine.
Nikada, naime, nije imao striktni plan putovanja kojeg se trebalo držati. Objasnit će kasnije da mu je motivacija djelom bila i to što nije volio taj tvornički posao i nije se želio na njega vratiti. A ta ga je averzija doista daleko dovela. Od studenoga 1962. godine do 2010. godine posjetio je ukupno 195 zemalja i 78 teritorija, u nogama i pedalama imao je tada više od 609 tisuća kilometara. Upisao se i u Guinnessovu knjigu rekorda koja ga je, od 1995. do 1999. godine, vodila kao čovjeka koji je proputovao biciklom više od ikoga drugoga na svijetu.
UKRALI MU BICIKL ČAK PET PUTA, SVAKI PUT GA DOBIO NATRAG
Svašta je doživio u svom putničkom životu. U pustinji Atacama ga je udario automobil, u Mozambiku su ga napale pčele dok se kupao u rijeci, u Zambiji je 1980. godine upucan u nožni palac, u Kamerunu je završio u zatvoru, u Egiptu su ga prebili vojnici. Ukupno pet puta su mu krali bicikl, njegov 25 kilograma težak ‘oldtimer’ s tri brzine i čeličnim okvirom, no svaki put ga je nekim čudom vratio. Čak ga je 16 puta lomio i uvijek popravljao i vario… Sve dok popravak više nije bio moguć nakon prijeđenih 580 tisuća kilometara. Posljednjih 68 tisuća kilometara prošao je na novom biciklu marke Brompton. Taj i dan danas koristi.
S DESETLJEĆIMA PROMIJENIO STIL PUTOVANJA
Kad je bio vrlo mlad, na početku putovanja, privlačili su ga gradovi, htio je izlaziti, piti, posjećivati barove… Kasnije je tražio sporiji tempo i kampiranje na divlje uz radio i knjigu. U svakoj zemlji bi ostajao od tri do pet mjeseci i onda bi bilo vrijeme za krenuti dalje. Godine 1996. je posjetio i posljednju te ostvario svoj cilj – ‘vidio ih je sve’. Bili su to Sejšeli. No, to i dalje nije bilo to. Nije htio prestati biciklirati. Preostalo je mnogo stvari za vidjeti pa je nastavio putovati još 16 godina.
Tako primjerice, u legendi na njegovoj karti putovanja svijetom iz 1999. godine stoji kako je dnevno putovao po 80 do 120 kilometara, s 40 do 50 kilograma prtljage i kako je dotad ispunio 15 putovnica. I da se još nije vratio u Njemačku. Vratit će se, naime, tek nakon 50 godina neprestanog izbivanja. Poriv da putuje u nepoznato uvijek je bio jači. Strahovao je, priznao je, da će – ako se vrati – osjećati pritisak da se skrasi. “Rezolutno sam nastavljao, nema vremena za depresiju ili razmišljanje što bi bilo da ste imali drugačiji život”, rekao je.
PUTOVATI BICIKLOM BILO JE SVE ŠTO JE IKADA ŽELIO RADITI
Na svim tim putovanjima uslikao je više od 100 tisuća fotografija, objavio je s vremenom i memoar “Mit dem Fahrrad um die Welt” (Biciklom oko svijeta). Putovanja je financirao prodajom svojih pisanih uradaka i fotografija, razglednica, donacijama… “Jedino što mi je važno je da putujem na svom biciklu, to je sve što sam ikada želio raditi“, rekao je svojedobno. Bio je to, dodat će, njegov način života, jedini život kakav je poznavao.
U Njemačku se vratio tek 2012. godine, a dokumentarac se bavi, osim željom za putovanjima, i žrtvom koju su ona nosila. Primjerice, kada Heinz čita pismo oca u kojem mu ovaj piše o smrti njegove majke. I o tome kako on, njegov otac, neće biti dobro sve dok se Heinz ne vrati doma… No, nastavio je putovati. Ljudi su, tvrdi, uvijek bili prioritet na njegovu putu oko svijeta. „No, bicikl je taj koji je to omogućavao. Bicikl je moja putovnica“, kaže. Heinz, isto tako, ne zna koja mu je omiljena zemlja. Svaka, tvrdi, ima svoje kvalitete.