Katarina je na tisuće ljudi naučila jedriti na dasci i prenijela im svoju ljubav prema tom sportu: “Obožavam sve vjetrove, a Hrvatska je idealna za ovaj sport”

Foto: Mali Viganj
piše Martina Hrupić

Sve vitrove volimo, samo neka puše. Tako je glasila jedna od rečenica kojom nas je osvojila Katarina Rajčić, vlasnica škole jedrenja na dasci ‘Mali Viganj’ na šibenskoj Jadriji. Ova 32-godišnja Šibenčanka nas je, govoreći o tom sportu s toliko strasti i ljubavi, zaintrigirala da se jednom i sami okušamo u tom sportu. Uostalom, kaže ona, Hrvatska je idealno mjesto za jedrenje na dasci ili windsurfing zbog raznovrsnosti i stalnosti vjetrova. No, prije nego što ovo ljeto možda i probamo stati na dasku, željeli smo doznati sve o ‘njezinom’ malom windsurfing kutku, izgrađenom na puno ljubavi i truda.

Slikovito selo prepuno povijesti i zelenila od Zagreba je udaljeno samo sat vremena vožnje, a šetnja njegovim ulicama pravo je putovanje u prošlost

JEDRENJE NA DASCI BILA JE STRAST JOŠ U DJETINJSTVU

Naime, Katarina je iz Šibenika, završila je matematiku i predaje u školi. No, njezina je najveća strast te hobi, a sada i dodatan posao u smislu škole koje je vlasnica i koju vodi, ipak jedrenje na dasci. Čini se da, može se zaključiti iz onoga što nam skromna, ali i vesela Katarina govori, nije moglo biti drugačije. Jadrija je, kaže nam, uvijek bila velik dio njezina života. Dobar dio svoje prošlosti provela je upravo tamo i gledala stariju ekipu kako se bavi tim sportom.

Prvi put se sama okušala u ljeto nakon sedmog razreda osnovne škole. I to je bilo to. Rodila se ljubav koja je prati cijeli život. Naposljetku je u jednom trenutku odustala i od regata i odlučili jedriti sebi za gušt. No, taj gušt sada je poprimio, među ostalim zahvaljujući i napornom radu, ozbiljnije razmjere. Njezina škola jedrenja ušla je u devetu sezonu, a dosad su kroz nju prošle tisuće polaznika.

PLAŽA MALI VIGANJ KAO ‘UMANJENA SLIKA PELJEŠKOG VIGNJA’

Ime Mali Viganj nadjenula joj je, kaže nam, sasvim prirodno. Cilj joj nije bio ići za Vignjem na Pelješcu, poznatoj windsurfing destinaciji, već je svoju školu nazvala po plaži na kojoj ona i danas stoji, a koju su tamošnji surferi zvali Mali Viganj. „Nisam je izmislila to ime, nego su kad sam i sama bila dijete dečki, i po 15 godina stariji od mene koji su me učili jedriti na dasci, tu plažu zvali tim imenom”, kaže.

Ovo je jedno od najopasnijih arheoloških nalazišta na svijetu: lokalni narod vjeruje da su ga stvorili divovi

No, odmah povlači i paralelu s pelješkim lokalitetom. Vjetrovi, kaže, na obje lokacije slično pušu. I tamo je, dodaje, riječ o isturenom dijelu plaže kao i ovdje, na Jadriji, samo što je tamo otok Korčula, a ovdje nešto bliže otok Zlarin. U biti, zaključuje, Mali Viganj je kao umanjena slika pelješkog Vignja.

VJETROVI KAO GOSPODARI WINDSURFING SVAKODNEVICE

Jadrija, objašnjava nadalje, ima jednu vrlo važnu značajku – tamo pušu svi vjetrovi. A to kako Katarina priča o vjetrovima mogli bismo slušati cijeli dan. Na momente se čini kao da opisuje ljude, kao da im daje neku dodatnu životnost. “Maištral, odnosno maestral puše u proljeće i ljeto, najpovoljniji je vjetar za učenje i guštanje nakon toga. Puše konstantno, umjereno, topao je i ne radi velike valove. Jugo je predivno, ali treba biti na nekoj razini i predstavlja zabavu za one koji znaju. Najviše ga ima u jesen i zimi, svi iskusniji jedriličari ga vole. Topao je, silovit, donosi valove…

Bura je s druge strane hladna, surova, treba gledati, slušati, osjetiti… Ima je tijekom cijele godine, puše na refule, odnosno mahove zbog čega je često izazov za jedriličare, hladna je i često jaka”, objašnjava. Ne zaboravlja ni tramuntanu. “Često dolazi prije nevera, slična je maištralu, ali u pravilu jača. Ne puše često, a kad puše to budu vrhunska jedrenja”, kaže.

ŠKOLU OTVORILA 2016. GODINE, U NJOJ SE NJEGUJE SURFERSKA ATMOSFERA

Što se pak tiče njezina vjetrovitog svijeta koji privlači ljubitelje adrenalina, rekreacije i novih znanja svih dobi i uzrasta (od djece pa do najstarije polaznice škole od 70 godina), u njemu stoji i mali beach bar u kojem kutak za sebe mogu pronaći i oni koje nužno ne zanima jedrenje na dasci. Cilj im je biti mjesto druženja prepoznatljivo po surferskoj atmosferi. Školu je otvorila 2016., a prije toga je nekoliko godina radila kao instruktorica u klubu. To joj je bio studentski posao, no onda se rodila ideja da napravi nešto konkretnije.

Tu je ideju naposljetku provela u stvarnost, no bilo je to putovanje koje je tražilo i brojne žrtve i mnogo rada. Čak i to da na nekoliko godina zapostavi jedrenje na dasci u smislu jedrenja samo za svoj osobni gušt. Tek je u zadnje dvije godine, kako kaže, opet malo prodisala i opustila se te napokon može uživati u plodovima svog rada. Dapače, prvi će puta ove godine, najesen, ići jedriti na dasci u Egipat i tome se izrazito veseli.

LJUDIMA SAVJETUJE DA SE SAMO ODVAŽE I PROBAJU JEDRITI NA DASCI

Pitali smo je što bi savjetovala svima koji se požele baviti tim sportom. Njezin je savjet jednostavan – samo napravite prvi korak. Naime, upravo je to prema njezinom iskustvu, često najveća prepreka. “Nije to toliko poznat sport ili se malo možda i boje ili se boje uopće i pitati, no ljudi su u svim školama vrlo prijateljski nastrojeni i opušteni… U krajnjoj liniji, neka samo krenu. Ili će ispasti lijepa uspomena od nekoliko dana ili pak će se roditi ljubav za cijeli život. To se odmah vidi. Ili klikneš ili ne’, kaže.

PRVI KORACI SE LAKO HVATAJU, NO ZA VEĆE BRZINE TREBA ULOŽITI TRUD

Pojašnjava kako se, što se tiče samog sporta, prvi koraci lako hvataju. Oprema je, dodaje, jako uznapredovala i praktički bilo tko može bez puno truda uživati u jednom segmentu tog sporta. Dakle, u četiri do šest sati škole jedrenja na dasci svatko će, kaže nam, projedriti, odnosno naučiti se samostalno kretati uz ili niz vjetar, odnosno kretati se tamo gdje želi bez da ga vjetar samo nosi. No, za ozbiljnije bavljenje windsurfingom, odnosno veće brzine ili pak prizore kakve vidimo na slikama kad primjerice u Google upišemo ‘windsurfing’, treba više truda.

Isto tako, objašnjava Katarina, sam sport nije ni jeftin, a i sami su uvjeti zahtjevni. ‘Mokri ste, ne smijete se bojati padanja, valova, dubine… Uvjeti nisu uvijek kontrolirani, nisu dvoranski, nego ste vani i svaki put kad idete na more uvijek je drugačije. Treba promatrati, uključiti mozak, vidjeti što tijelo radi, prilagođavati se. Isti vjetar ne puše uvijek isto. Postoji više komponenti na koje treba misliti, no to su sve stvari koje dolaze kasnije i ipak se za brzinu i ono pravo guštanje treba malo odvažiti i dati si malo truda”, kaže Katarina.

PODIJELI ČLANAK